Epizoda 7.
Srebrenica – obavještajni propust?

Obavještajni propusti najčešće ne nastaju zbog nedostatka informacija, nego zbog načina na koji su te informacije obrađene i protumačene. U slučaju Srebrenice, najveći propust nije bilo to što nitko nije znao da li će biti zaposjednut samo dio enklave ili cijela, nego to što nije napravljena procjena da bi vojska bosanskih Srba mogla pogubiti sve muškarce. Ako ništa drugo, vojna logika nalaže da se predvidi i najgori mogući ishod. No, to nije bio i jedini propust, kaže dr. Cees Wiebes:

"Srebrenica je bila strateški važna u kontekstu bosanskoga rata, pa se s obzirom na obim kojim su zapadne obavještajne službe pratile događaje u Bosni, propustom može smatrati mala pažnja koju su joj posvetile. Čitavo područje istočne Bosne na tom je planu bilo zapostavljeno. Glavne obavještajne službe, one američke i britanske, koncentrirale su aktivnosti na Sarajevo ili na Zagreb, odnosno Hrvatsku, koji su tada smatrani prioritetima."

Fotografije snimljene u to vrijeme iz američkih špijunskih aviona i satelita otkrivale su grupiranje srpskih snaga oko grada. Na nekima je opažen veliki broj autobusa koji su išli put Bijeljine. Sada je jasno da su tu čekali pad Srebrenice, da bi potom bili korišteni za prebacivanje bošnjačkih žena i djece do Tuzle, ali su u to vrijeme analitičari CIA-e procijenili da će autobusi biti korišteni za prijevoz srpskih trupa.

Dan prije pada Srebrenice, neimenovani dužnosnik Pentagona kazao je za New York Times: "Ne vjerujemo da grad pada, iako je pod jakim udarom. Pretpostavljamo da se radi o odmazdi za operacije vladinih snaga oko Sarajeva i da je cilj potaći novi val izbjeglica, uznemiriti UNPROFOR i suziti zaštićeno područje oko Srebrenice," rekao je taj dužnosnik.

Roy GutmanRoy Gutman, koji je za svoje izvještaje o zatočeničkim logorima u zapadnoj Bosni dobio Pulitzerovu nagradu, otkrio je ta mjesta prije djelatnika američkih obavještajnih službi, njihovih satelita i špijunskih aviona. Nema sumnje da je u obilju materijala koji je američka obavještajna zajednica svakodnevno primala iz Bosne, bilo dovoljno dokaza o postojanju logora, ali baš kao i u slučaju Strebrenice, nije bilo instrukcije da se oni traže, kaže Gutman: "Obavještajna zajednica u Americi raspolaže ogromnim tehničkim i tehnološkim potencijalima, međutim ako nema političkih uputa kojima se nalaže njihovo korištenje za vrlo određenu namjenu, nitko se baš posebno ne trudi istraživati gomilu različitih podataka koji neprestano pristižu iz svih krajeva svijeta. No, u osnovi, tvrdnja o materijalu iz BiH je točna. Jednom prilikom mi je rečeno kako je postojalo mnogo podataka, ali da nije bilo instrukcija po kojima bi se taj materijal analizirao i organizirao. Bilo je, dakle, puno dokaza o sukobima, pokretima trupa i žrtvama, samo oni kroz čije je ruke taj materijal prolazio nisu u njemu prepoznali sistem za uništenje. Nisu prepoznali logore. Siguran sam da su imali satelitske fotografije na kojima su se vidjeli vagoni ili kamioni, možda negdje kod Bijeljine ili kod Prijedora, ali kad svakodnevno primate milione satelitskih fotografija, mora vam biti vrlo precizno rečeno na šta da obratite pažnju, šta da na njima tražite. Ukoliko toga nema, pred sobom vidite samo nejasnu grafičku naznaku aktivnosti koje niste u stanju potpuno objasniti."

SrebrenicaČak i kada djeluju po vrlo jasnim političkim uputama, obavještajne službe samo doprinose jasnijim političkim izborima koji stoje pred njihovim vladama. Sada se zna da je u rano ljeto 1992. godine, po nalogu administacije predsjednika Georgea Busha (starijeg), američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA), na temelju satelitskih i avionskih snimaka, procijenila da su položaji srpskog topništva oko Sarajeva potpuno nezaštićeni od udara iz zraka i da bi američki avioni za jedan dan mogli uništiti 95 posto tog oruđa. Kako je kasnije posvjedočio, u to vrijeme, državni podtajnik Thomas M.T. Niles, odluka administracije predsjednika Busha da ne naredi zračne udare kojima bi se još u ljeto 1992. godine razbila opsada Sarajeva, temeljena je na procjeni Bijele kuće da "neutralizacija topova oko Sarajeva ne znači nužno da ljudi koji su ih tu postavili neće ponovo na njihovo mjesto dovući i postaviti nove".

Nema sumnje da su i u rano ljeto 1995. godine obavještajne službe većine zainteresiranih zemalja, pa i vlade u Sarajevu, imale naznake o predstojećem napadu vojske bosanskih Srba na Srebrenicu, kao što nema ni sumnje da su o tome izvijestile svoje političke nalogodavce. Većina je analiza, međutim, sugerirala da Srbi vjerovatno neće ući u grad.

Tako su početkom jula svi politički centri involvirani u bosanki rat odlučili čekati i prepustiti da se događaji oko Srebrenice odvijaju svojim tokom. Problem je nastao kada je postalo jasno da taj tok isključivo određuju akcije vojske bosanskih Srba.

Jedno od središnjih pitanja koje je potaklo ovo istraživanje - da li su zapadne obavještajne službe propustile upozoriti na moguću tragediju Srebrenice? - na njegovom se kraju više ne čini ni važnim, ni umjesnim. Cjelokupno iskustvo bosanskog rata ukazuje na to da ni najbolja obavještajna analiza, čak ni ona koja bi predvidjela masakre hiljada bošnjačkih civila, ne bi promijenila sudbinu Srebrenice i njezinih stanovnika. Umjesnijom se čini ocjena jednog veterana CIA-e, koji je, nedugo nakon pada Srebrenice, kazao:

"Vladi koja želi nešto poduzeti i najmanji će dokaz poslužiti kao poticaj za akciju. Vladu koja ne želi djelovati, neće pokrenuti ni najbriljantnija obavještajna analiza".

Srebrenica i njezinih skoro 8.000 pogubljenih muškaraca, tako su na neki način, kao u ostalom i cijela Bosna, postali kolateralnom štetom konfuzije koja je vladala u posthladnoratovskom svijetu. Baš kao što je oblast Darfur u Sudanu danas usputna šteta novog svijeta u kojem živimo nakon 11. septembra 2001. godine.

Vlado Azinović

Prag, 19. juna 2005.