Epizoda 7.
Dayton

Bihaćka kriza, s kraja 1994., pokazala da Sjedinjene Države više ne mogu životima evropskih saveznika braniti svoje opredjeljenje za bezuvjetno očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine i poništenje rezultata etničkog čišćenja u toj zemlji. Od kraja novembra 1994. priznanje dijela ratnih osvajanja u Bosni, u Washingtonu više nije bilo nezamislivo. U formiranju politike kojom je okončan rat, prevladao je politički pragmatizam, kaže prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini Victor Jackovich:

Victor Jackovich"Došlo je do razlike u mišljenju među predstavnicima američke administracije, u to vrijeme, o tome kako da najbolje postupamo u Bosni i Hercegovini, a da to bude u skladu s američkim interesima. Bio sam za jedinstvenu i cjelovitu BiH, dok su neki drugi u adminstraciji bili za to da podijelimo BiH unutar jednog vrlo labavog okvira koji bi trebao obuhvatiti dvije vlade, dvije armije, itd. Malo se zna, da je politika američke administracije u to vrijeme bila podijeliti ne samo BiH nego i Hrvatsku. Po jednom planu, koji je predstavljao službenu američku politiku u to vrijeme, i Hrvatska je isto tako trebala biti podijeljena na jedan ili dva hrvatska dijela i više srpskih enklava, koje bi egzistirale poput današnje Republike Srpske u BiH. Kad sam sve to doznao, shvatio sam da se približavaju izbori u Americi, da domaća politika počinje da preovlađuje i da mi ne gledamo više na ono što će funkcionirati na terenu. Razmisljao sam o tome i pomislio - šta će biti ako se taj plan ostvari? Ne samo da bismo postali tvorci nekih državica na Balkanu koje ne bi mogle normalno funkcionirati, nego bismo bili tvorci Velike Srbije. Ni tada, ni sada to ne bi bilo dobro za američke interese, za stabilnost i sigurnost u Evropi. U takvim okolnostima, vidio sam da je najbolje napustiti to mjesto i otići drugdje."

Više naoko nepovezanih događaja koji su se tokom 1995. odigrali na domaćem i međunarodnom planu, omogućili su vladi u Washingtonu da u jesen iste godine sazove mirovnu konferenciju u Daytonu, i da, nakon skoro tri godine bezuspješnih pokušaja, dođe na korak od rješenja bosanskoga problema. Bilo kakav mir u Bosni bolji je nego nastavak rata. Njegovo su postizanje nalagali humanitarni i politički razlozi. Predsjednik Clinton je vjerovao kako je to bila prilika koja se nije smjela propustiti, kaže njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake :

Anthony Lake"Predsjednik Clinton je od samoga početka bio vrlo involviran. Osobno je bio jako potresen onim što se događalo u Bosni i čvrsto je vjerovao da je uvođenje embarga na uvoz oružja predstavljalo užasnu stratešku i taktičku pogrešku. Svaki svoj radni dan započinjao je sastajući se sa mnom. Prvi jutarnji brifing je uvijek bio o glavnim vanjskopolitičkim problemima. Morate znati da predsjednik Clinton nije baš uvijek najbolje volje ujutro. Imao sam tu sreću, ili nesreću, da budem prvi kojega bi predsjednik sretao, i sjećam se da je, gotovo bez izuzetka, svako jutro počinjao istim pitanjem: ‘Što radimo u vezi s Bosnom’. Često sam nakon takvih razgovora govorio prijateljima da se, hodajući po Bijeloj kući, osjećam kao da mi je netko na čelo utisnuo veliko ‘B’. Bosna je dugo bila jedna od prvih riječi koju bi predsjednik ujutro izustio."

Predsjednikova briga za Bosnu i američku politiku prema toj zemlji, bile su rezultat iskrenog ljudskog suosjećanja sa žrtvama rata, ali i spoznaja da ono što se događa u toj zemlji i što njegova vlada čini kako bi to zaustavila, ne ide u prilog administraciji. Neuspjeh bosanske politike slabio je poziciju Bila Clintona i izlagao ga napadima republikanaca u godini pred predsjednicke izbore. S tom spoznajom na umu treba analizirati i Daytonski sporazum, kaže prvi američki ambasador u Bosni i Hercegovini Victor Jackovich:

Daytonska mapa BiH"Meni se i tada činilo da se tim sporazumom nastoje postići dva cilja: jedan o kojem se stalno govorilo i jedan o kojem nije. Prvi je da se zaustavi rat i uspostavi primirje. To se dogodilo. Međutim, dogodilo se još nešto, što je tvorcima Daytonskog sporazuma također bio cilj. To je uklanjanje bosanskoga pitanja kao moguće prepreke za reizbor Clintona za predsjednika. U to vrijeme, ako se sjećate, BiH je bila još uvijek u centru medijske pozornosti. Ušli smo u izbornu godinu u Americi i u to su vrijeme neki ljudi koristili bosansko pitanje za prikupljanje političkih poena na domaćem planu i u tome su uspjeli. Potpisivanje Daytonskog sporazuma značilo je uklanjanje tog pitanja iz javnih i političkih rasprava, iz udarnih termina u medijima, barem na neko vrijeme."

Ako se može reći da je Daytonski sporazum nastao zbog Amerike baš koliko i zbog Bosne, čini se jedino poštenim zaključiti da su i za ono što u njemu piše odgovorni Amerikanci pa i svi u Daytonu zastupljeni Bosanci i Hercegovci. Televizijske serije i memoari sudionika Daytona već su otkrili međusobne odnose unutar srpskog i hrvatskog pregovaračkog tima, no odnos među bošnjačkim predstavnicima također je bio zanimljiv, kaže jedan od američkih pregovarača u Daytonu i izaslanik predsjednika Sjedinjenih Država za bivšu Jugoslaviju Jim O’Brien:

Alija izetbegović"Unutar bošnjačke strane postojao je nesporazum o gotovo svim pitanjima. Osnovni je spor bio oko karaktera buduće države, odnosno oko toga koliko će ona biti islamizirana, a koliko prozapadna i multietnička. Taj rascjep u temeljnim stajalištima reflektirao se kroz gotovo svako pitanje o kojem se u Daytonu raspravljalo. Nema sumnje, da je bošnjačko izaslanstvo imalo i savjetnike koji su također imali različite poglede. Bilo je ljudi koji nisu bili u Daytonu a koji su imali veze s nekima sudionicima pregovora i koji su ranije bošnjačkoj strani davali novac i, vjerovatno, oružje. Oni su se zalagali da Dayton predstavlja bošnjačku pobjedu. Dakle, da se Srbima i Hrvatima jasno stavi do znanja da su izgubili, da moraju vratiti teritorij koji drže pod kontrolom i da nema potrebe pregovarati o bilo čemu drugom. Postojala je također skupina koja je vjerovala da Dayton mora uspostaviti supremaciju Republike Bosne i Hercegovine i potpuno anulirati rezultate srpskog etičkog čišćenja. Postojala je i skupina koja je vjerovala da BiH mora biti multietnička, izgrađena na novoj strukturi vlasti i otvoreno okrenuta Zapadu. U nekim trenucima u Daytonu je bilo vrlo teško pomiriti te strane jer je svaka od njih imala jake pobornike. Predsjednik Izetbegović je uglavnom nastojao ostati izvan tih podjela i na kraju bi podržao onu opciju unutar svog izaslanstva koja je, u određenom trenutku, imala najjače pobornike. Bilo je i problema u pravnom zastupanju. Bošnjački predstavnici su ponekad vrlo tijesno suradjivali s iskusnim i vrlo stručnim zapadnim pravnicima, a nekad su istupali posve sami i bez stručne pomoći. Ponekad nam se činilo da zbog takvog odnosa, bošnjačka strana u pregovorima nije uvijek uspijevala nametnuti rješavanje problema koji su za nju bili zbilja najvažniji."

Analiza Daytonskog sporazuma, po pravilu, ovisi od interesa onih koji ga tumače. Čini se ipak, bez obzira na pojedinačne interese, da taj dokument sadrži jedan, za sve podjednako opasan element. Umjesto da ga razriješi, Daytonski sporazum je u bosanski mir ugradio temeljni razdor zbog kojeg je izbio rat - pitanje da li će Bosna biti jedinstvena ili podijeljena država? Zato je i njegova provedba nerijetko tek nastavak rata drugim sredstvima. Još jedan propust doprinosi takvoj postavci, kaže Jim O’Brien:

James O’Brien"Posebno upada u oči etnička komponenta Daytona, dakle nacionalna pripadnost kao gotovo apsolutno polazište za određivanje osobnih prava. U konačni tekst mirovnog sporazuma ušli su elementi koje je iznjedrio nacionalizam i koji su 1992. pokrenuli rat. Također treba istaći da je u Daytonu vlast prešutno prepuštena trima nacionalnim strankama jer je upravna struktura zemlje dizajnirana tako da dopušta SDS-u, HDZ-u i SDA da u miru dodatno učvrste moć koju su stekle u ratu. Ukratko, Dayton je stvorio strukturu vlasti koja je omogućila nacionalistima da zadrže vlast i ometu razvoj demokratskog društva. U osnovi, zapavo, upravo je to bio glavni pregovarački cilj sve tri strane i oko toga među njima u Daytonu nije bilo nikakvog spora."

Prag, 19. juli 2004.