Epizoda 6.
Kome je odgovarao pad Srebrenice?

Među brojnim pitanjima koja su se otvorila nakon pada Srebrenice i masakra bošnjačkih civila, bilo je i ono o mogućoj umiješanosti Slobodana Miloševića u te događaje. Pretražujući arhive zapadnih obavještajnih službi, Cees Wiebes je zaključio:

Dr. Cees Wiebes"Nismo pronašli dokaze da je Milošević znao za pripremu napada na Srebrenicu i masakr bošnjačkog stanovništva. Ponavljam, nismo našli te dokaze. To ne znači da oni ne postoje. Istragom ih nismo otkrili. Osobe koje su u vrijeme događaja oko Srebrenice razgovarale s Miloševićem, rekle su nam kako je on bio bijesan zbog tog napada i zločina jer je, u to vrijeme, vjerovao da može postići diplomatski sporazum o okončanju rata. Dakle, mi nismo našli dokaze da je Milošević znao za pripremu napada na Srebrenicu, niti je takav dokaz iznesen u procesu koji se protiv njega vodi pred Haškim tribunalom."

Po nalogu administracije u Washingtonu, direktan kontakt sa Slobodanom Miloševićem u vrijeme napada na Srebrenicu održavao je Rudolf Perina, otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu. Danas direktor Odjela za političko planiranje u State Departmentu, gospodin Perina je odbio govoriti za ovo istraživanje i u pismenom odgovoru naveo razloge:

"Moji razgovori s Miloševićem bili su i ostaju povjerljive prirode i o njima ne mogu ništa javno reći. Kako sam još uvijek službenik State Departmenta, mislim da ne bi bilo umjesno govoriti o tako osjetljivoj temi, posebno, s obzirom na procese koji se sada vode pred Haškim tribunalom."

Američka administracija je potakla osnivanje Haškog tribunala, ali je, po svjedočenju svih dosadašnjih haških tužitelja, do danas ostala uzdržana u dostavi dokumenata koji bi se mogli koristiti kao dokazni materijal u nekim procesima, uključujući i onaj protiv Slobodana Miloševića. Takav odnos traje već deset godina, kaže publicist Andreas Zumach, koji je vidio neke dokaze koji nikada nisu dostavljeni Tužiteljstvu:

Sudac Richard Goldstone"Kada sam objavio tekstove o obavještajnim saznanjima o Srebrenici kojima su raspolagale zapadne tajne službe, tadašnji glavni tužilac Haškog tribunala, Richard Goldstone, s tim je tekstovima 30. novembra 1995. otišao izravno u Washington, i zatražio od administracije predsjednika Clintona da mu preda sve informacije o Srebrenici. Ali, kako mi je priznao, vratio se praznih ruku."
Pobornici teorija zavjere tvrde kako time Amerikanci ne žele otežati položaj osoba koje su im pomogle u presudnim trenucima – Slobodana Miloševića, ali i Momčila Perišića kojega je u martu 2002. srbijanska kontraobavještajna služba uhapsila na sastanku s prvim sekretarom Ambasade Sjedinjenih Američkih Dr žava u Beogradu Johnom Davidom Neighborom, za kojega se tvrdi da je, u to vrijeme, bio šef regionalne stanice CIA-e. Zato, navodno, snimljeni Perišićevi razgovori s Mladićem o napadu na Srebrenicu više neće dospjeti u javnost. No, obavještajne službe imaju i očitije razloge zbog kojih svoja saznanja ne žele dijeliti s Haškim tribunalom, kaže Erich Schmidt-Eenboom:

"Tako se nastoje zaštititi obavještajni izvori, kako oni ljudski, tako i oni tehnički. Na taj ih se način drži podalje od haških sudnica, ali i od drugih obavještajnih agencija koje bi iz takvih iskaza ili dostavljenih materijala mogle mnogo doznati. Dostavljanje operativnih saznanja ili informacija koje bi služile kao dokazni materijal u postupcima pred Haškim tribunalom, moglo bi uspostaviti presedan koji ne želi nijedna obavještajna služba."

Pad Srebrenice i Žepe na brutalan je način potvrdio odnos međunarodne zajednice prema bosanskom ratu. Kombinacija političke nezainteresiranosti, neodlučnosti i nesposobnosti uspjevala je spriječiti širenje sukoba, ali nije bila dovoljna za njegovo zaustavljanje. Mali lokalni rat je odredio granicu moći posthladnoratovskog svijeta.

Jedina preostala supersila se doimala posebno nemoćnom. Kada je čuo za pad Srebrenice, američki predsjednik Bill Clinton je eksplodirao od bijesa, kaže Nancy Soderberg:

"Radila sam u svom uredu kada me je pozvala Betty Currie, tajnica predsjednika Clintona, i rekla da me on čeka na malom terenu za golf, ispred Bijele kuće. Nisam do tada znala da to mjesto postoji, niti kako da do njega dođem. Ipak sam ga našla. Predsjednik Clinton je bi s pomoćnikom za nacionalnu sigurnost Sandyem Bergerom i tajnikom za štampu Mikeom McCurryem. Bio je strašno ljut. Bjesnio je jer nismo imali dovoljno opcija da bi se bilo što konkretno promijenilo u Bosni. Htio je nove prijedloge, nove mogućnosti… Tražio je da iznova razmotrimo sve opcije, uključujući po prvi put i upotrebu američkih kopnenih snaga. Rekao nam je da nijednu mogućnost ne odbacujemo unaprijed sve dok ne dođemo do pravog rješenja."

I prije nego li su bili suočeni s ovakvim zahtjevom, Clintonovi su suradnici često bili nad mapama Bosne. Vjerovali su da bi put do mira bio lakši kada bi se našao odgovarajući raspored teritorija koje bi nakon rata pripale svakoj strani. U tom konteksu, u Washingtonu se posebno proučavao položaj izoliranih enklava u bosanskom Podrinju. Njihova se budućnost smatrala presudnom za ishod mirovnih pregovora, kaže Alexander Vershbow, direktor Odjela za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona:

"Već u junu je izgledalo da je sudbina Srebrenice prilično beznadežna. Smatrali smo tada da bi bilo korisno razmotriti mogućnost neke razmjene teritorija, barem manjih enklava u istočnoj Bosni, za srpska područja oko Sarajeva."

Anthony LakePad Srebrenice i Žepe i prelazak istočnobosanskih enklava pod kontrolu bosanskih Srba omogućio je nastanak mape buduće teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine koja bi mogla biti prihvatljiva sukobljenim stranama i međunarodnim pregovaračima, odnosno zahtjevu Kontaktne skupine da omjer budućeg teritorija Federacije i Republike Srpske bude 51:49 posto, kaže savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost Anthony Lake :
"Na taj način, umjesto da crtamo krivudave linije razgraničenja koje su možda imale smisla u ranijem pregovaračkom procesu, jer su odražavale trenutni raspored vojnih snaga i stanovništva, mogli smo doći do teritorijalne podjele koja je do kraja pojednostavljena."

Ulogu istočnobosanskih enklava u mogućem terotorijalnom poravanju nakon rata nisu uviđali samo u Washingtonu, kaže dr. Cees Wiebes:

"Sjećam se jednog citata na koji sam naišao i u kojem tadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima Muhamed Šaćirbegović kaže: ‘Nakon pada Srebrenice imamo jedan problem manje.’ Ukoliko analizirate mirovne inicijative pokretane tokom rata, vidjet ćete da su već 1993. i 1994. godine svi sudionici pregovora uvidjeli da istočne enklave predstavljat će veliku prepreku uspostavi mira. Svima je bilo jasno da bosanski Srbi i vlasti u Beogradu nikada neće prihvatiti sporazum u kojem će ostati bošnjačke enklave utisnute u već uspostavljen etnički čist, srpski prostor. Dakle, moglo bi se reći kako je, s političkog stanovišta, pad Srebrenice uklonio značajnu prepreku za okončanje rata. No, takvo što vam nitko od političara nije spreman javno priznati."

Predstavnici ratnih vlasti Srebrenice u više su navrata posvjedočili kako su im najviši dužnosnici vlade u Sarajevu tokom rata predlagali zamjenu teritorija i preseljenje stanovništva iz Srebrenice u Vogošću i druga sarajevska predgrađa, koja su tada još bila pod srpskom kontrolom. Raspoloženje vlasti u Sarajevu prema mogućoj razmjeni teritorija oko Srebrenice, dopisnik Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda, Andreas Zumach, imao je priliku doznati iz prve ruke:

Alija Izetbegović"Mislim da je vrlo moguće kako je i u vladi Alije Izetbegovića i u zapovjedništvu Armije Bosne i Hercegovine bilo ljudi koji su vjerovali da bi zamjena teritorija i formiranje nacionalno i geografski kompaktnih područja moglo biti dobro rješenje i ubrzati uspostavu mira. Sjećam se razgovora s predsjednikom Izetbegovićem u Ženevi 1994., kada mi je nagovijestio da bi se bio spreman zadovoljiti jednom manjom i uglavnom muslimanskom državom u nacionalno i etnički podijeljenoj Bosni. Ne bih zato isključio mogućnost da su neki krugovi u bosanskoj vladi i vojsci imali razumijevanja za ideju o uspostavi mira na temelju takve etničke podjele."

Po svojim posljedicama, pad Srebrenice i Žepe jedno je od ključnih poglavlja bosanskoga rata.

Kolapsom dviju enklava, bosanski Srbi su zaokružili ranije etnički očišćen teritorij u istočnoj Bosni. Osjećaj moralne odgovornosti na Zapadu uklonio je i posljednje rezerve prema skoroj vojnoj intervenciji u korist vlade u Sarajevu. Međunarodni pregovarači konačno su dobili povoljniji raspored terotirija. Ujedinjeni narodi su oslobođeni neugodne obaveze da štite dvije izolirane bošnjačke enklave. Deseci hiljada izbjeglih i oko 8.000 ubijenih civila, cijena su jednog od presudnih preokreta u bosanskome ratu.