Prof. dr. Ivo Banac
Sveučilište YalePostaja Radio Slobodna Evropa postala je tokom 1990-ih prevažan izvor objektivnih informacija o događanjima u zemljama sljednicama SFRJ. No, ova je postaja, uz veliko zalaganje niza pojedinaca, postala i izuzetno važan centar za tumačenje recentne povijesti, posebno kad je riječ o kontroverznim temama, mistificiranim sa strane raznih interesnih skupina. Zato je pohvalno da će ista postaja preko suvremenih elektroničnih pomagala sada biti u prilici ponuditi niz materijala što bacaju svjetlo na ključne momente o izvorima i toku ratnih sukoba iz 1990-ih godina.

Dokumentarna serija RSE o američkoj politici prema ratu u Bosni i Hercegovini u mnogomu potvrđuje dosadašnja saznanja, ali unosi i vrlo važne nove elemente. Dobro se prisjetiti intelektualne tromosti američkog vanjskopolitičkog establishmenta kad je riječ o nastupu velikosrpskog projekta pod palicom Slobodana Miloševića koncem 1980-ih. Kad jedan bivši diplomat još uvijek drži potrebim braniti ondašnjeg ambasadora Scanlana da je zbog svoje naklonjenosti Jugoslaviji, zemlji u kojoj je "bilo ugodno mjesto za život", "jednostavno nije želio vidjeti ono što se spremalo", postaje bjelodano do koje su mjere iluzije i površnost utjecali na smjer američke politike. Razgovori s nizom američkih sudionika, posebno bivšim državnim tajnikom Jamesom Bakerom, otkrivaju birokratsku tvrdokornost, nezainteresiranost i oportunizam. Sve su to ljudske odlike, prisutne u svim sredinama, ali ih je vrijedno zabilježiti da bi se djelotvornije razlikovali demokratski ideali od prakse demokratskih politika. No, ima i pozitivnijih glasova, primjerice onaj Roya Gutmana, kojemu možemo zahvaliti osvješćenje američke politike u vezi s logorima u BiH.

U segmentu o američkoj politici posebno je važno svjedočanstvo Rona Nitzkea, pomoćnika američkog ambasadora Galbraitha u Zagrebu, oko kronologije isporuke iranskog oružja za ABiH 1994. Nitzke navodi povijest tog aranžmana, razloge za američku prešutnu privolu na takav potez, te govori o nizu posljedica, među kojima je bilo i vrlo neugodnih. Zato je naivna izjava Anthonyja Lakea, Clintonovog savjetnika za vanjsku politiku, kako Washington nije znao da je riječ o izrijekom iranskom oružju, već, mnogo neodređenije, o onom "iz islamskih zemalja". Ni danas nije moguće otvoreno govoriti o nizu okolnosti što su odredile američku politiku prema ratu u BiH. Možda je to razlogom zašto američki izvori slobodno govore o preprekama interventnim mjerama što su evropske zemlje postavljale američkoj politici (zračni udari oko Bihaća). No, krokodilskim suzama unatoč, važno je zabilježiti zapadni stav kako "ništa u Bosni nije /bilo/ toliko vrijedno kao što je to opstanak NATO-a".

Posebno je dragocjena analiza g. Vlade Azinovića o radu zapadnih obavještajnih službi za rata u BiH. Nakon niza interviewa s raznim specijalistima za obavještajne operacije, te diplomatskim i obavještajnim djelatnicima, Azinović je pružio sjajnu investigativnu reportažu koja govori da su zapadne službe (američka, njemačka, austrijska) znale za planove napada na srebreničku enklavu, posjedovale transkripte razgovora između generala Mladića i Perišića u kojima su se kovali planovi za napad uz suradnju Vojske Jugoslavije, te propustili upozoriti na pokolj koji se pripremao. Azinović također ukazuje da su Amerikanci znali za pokolje, te da su vrlo brzo, uz pomoć avionskih snimaka, bili u stanju locirati masovne grobnice. Štoviše, Azinovićevi informatori spekuliraju da je Mladić posjedovao jamstva kako Amerikanci neće intervenirati ukoliko vojska bosanskih Srba osvoji istočnobosanske enklave, te da je to pravi razlog zašto su Karadžić i Mladić još uvijek "neuhvatljivi".

Zanimljiva je i Azinovićeva reportaža o generalu Michaelu Roseu, zapovjedniku UNPROFOR-a u BiH nakon siječnja 1994. Rose se savršeno uklopio u zapadne predrasude o bosanskom sukobu, te je njegovo izjednačavanja "zaračenih strana" stupidno i neinformirano tek na prvi pogled. Cilj Rosea i njegovih pokrovitelja nije bio pravedan ishod rata ili zaštita bosanskih ljudi i bosanskog višenacionalnog društva. Kad se suočimo s tom činjenicom mnogo toga postaje koliko razumljivo toliko i posve neprihvatljivo. Sve u svemu, i slučaj generala Rosea potvrđuje ono što je Azinović prenio iz ustiju jednog bivšeg djelatnika CIA-e: "Vladu koja ne želi djelovati, neće pokrenuti ni najbriljantnija obavještajna analiza".

Gospodin Azinović i ekipa iz RFE u Pragu i ovaj put zavređuju posebnu zahvalnost zbog savjesno i odlično obavljenog reporterskog posla.