VATRE MRŽNJE

Vatre mržnje
Vatre mržnjeDr. Norman Naimark profesor je istočnoevropskih studija i šef Odsjeka za povijest na Sveučilištu Stanford. Počasni je član tamošnjeg Instituta Hoover i Centra za ruske studije koji djeluje pri Univerzitetu Harvard. Autor je više zapaženih studija među kojima su Rusi u Njemačkoj: Povijest ruske okupacijske zone, 1945-1949. i Povijest proletarijata: Pojava marksizma u Kraljevini Poljskoj, 1870-1887. Dr. Naimark je 2002. objavio knjigu pod naslovom Vatre mržnje: Etničko čišćenje u Evropi 20. stoljeća, izdavač Harvard University Press.

 

Norman Naimark
Norman NaimarkU komparativnoj studiji koja je među stručnjacima ocijenjena kao jedna od najboljih objavljenih u Americi u 2002. godini, profesor Naimark istražuje uzroke, karakter i cilj etničkog čišćenja, od ratova s početka prošlog stoljeća, sve do završne faze raspada bivše Jugoslavije. U dužem interviewu za Radio Slobodna Europa, dr. Naimark govori o nekim nalazima ove studije.

 

* * *

RSE: Profesore Naimark, vaša knjiga Vatre mržnje uporedna je analiza učestalih pojava etničkog čišćenja u evropskom dvadesetom stoljeću, njihovih uzroka i posljedica. Kakvo je vaše shvatanje termina etničko čišćenje i što se njime obuhvaća?

N.N: Etničko čišćenje je zapravo vrlo kontroverzan termin. Značajan broj stručnjaka ga ne voli jer vjeruje da se radio o eufemizmu za genocid. Međutim, kada sam analizirao i uporedio različite slučajeve etničkog čišćenja i genocida u 20. stoljeću, zaključio sam kako je to vrlo koristan termin. Njime se, zapravo, određuje vrlo posebna vrsta akcija koje su po formi i posljedicama jednako užasne kao i sam genocid, a po svom karakteru i krajnjoj namjeri su ipak drukčije.

Najvažnija razlika, bez sumnje, leži u činjenici da etničko čišćenje ima za cilj, kombiniranim metodama, natjerati ljude da napuste određeni teritorij. U tom procesu oni se ubijaju, siluju, njihove se kuće pljačkaju i pale, iako akcije nisu nužno usmjerene na potpuno fizičko uništenje žrtava. Genocid, s druge strane, ima za cilj upravo to – dakle ubiti, odnosno, fizički uništiti sve pripadnike jednog naroda.

U tom kontekstu, čini mi se, i znatan dio onoga što se događalo u Bosni i Hercegovini mnogo preciznije je nazvati etničkim čišćenjem nego li genocidom. Naravno, bosansko iskustvo je pokazalo da etničko čišćenje može dovesti do genocida i da može potaći genocidne akcije, poput onih u Srebrenici, u ljeto 1995. godine. Ciljano i masovno pogubljenje više od 7.000 Bošnjaka u tom gradu, muškaraca i dječaka, bez ikakve sumnje potpada pod kategoriju genocida. Općenito, ono što se događalo u Bosni i u drugim slučajevima koje sam istražio, zapravo je etničko čišćenje. Dakle, protjerivanje ljudi s vrlo određenog teritorija.

RSE: Ne bojite li se da bi uvođenje ove terminološke finese kojom se određuje razlika između dva zločina, moglo povrijediti žrtve i biti shvaćeno kao relativiziranje njihove patnje, pa i zlodjela koja su nad njima počinjena. Termin "etničko čišćenje" zvuči gotovo nedužno u poređenju s dojmom što ga izaziva i sam pomen genocida.

N.N: Da, u pravu ste. Bilo je zamjerki i pažljivo sam ih razmotrio. Većina ih se odnosi na sam termin, odnosno na činjenicu da je on novi. Čini mi se, to baš i nije pretjerano jak argument jer je, u trenutku kada je uveden, svaki termin bio novi. I genocid je bio novi termin kada je prvi put upotrebljen.

Morate znati da 1915. godine, kada je počnjen genocid nad Armenima, riječ genocid još nije postojala, pa su suvremenici taj zločin nazivali "masakrom nad masakrima". Zbog toga, vjerujem da je izraz "etničko čišćenje" potpuno legitiman i da ga treba koristiti.

Što se tiče pitanja da li je etničko čišćenje manje težak zločin u odnosu na genocid, mislim da se može reći kako, u neku ruku, on to jeste.

Nema nikakve sumnje da su etničko čišćenje i genocid užasni zločini. U procesima koji se trenutno vode pred Haškim tribunalom, etničko čišćenje, po karakteru i težini zločina, pravno se dovodi u istu ravan s nasilnom deportacijom. Međutim, osobno sam mnogo skloniji terminu "etničko čišćenje", jer znatno preciznije i vjernije odražava motive tog zločina koji, bez ikakve sumnje, spada u kategoriju zločina protiv čovječnosti. Dokaz za to je i činjenica da se Slobodanu Miloševiću u Hagu sudi i za etničko čišćenje i za genocid.

Na zamišljenoj skali težine zločina što ih ljudi čine jedni nad drugima, mislim da etničko čišćenje jeste nešto manje težak zločin nego li je to genocid, ali s elementarnog, ljudskog stanovišta, njegova suština, ciljevi i posljedice čine ga podjednako teškim i kažnjivim.

RSE: Pojava da jače i brojnije skupine i narodi napadaju i protjeruju slabije i male može se pratiti kroz cijelu povijest čovječanstva i jedna je njezina najkonstantnija odrednica. Zašto mislite da etničko čišćenje u Europi, u 20. stoljeću, toliko je drukčije i da ga treba posebno analizirati.

N.N: Vjerujem da postoji više razloga zbog kojih etničko čišćenje u evropskom 20. stoljeću treba promatrati izdvojeno. Pokušat ću ukratko navesti najvažnije.

Prije svega, u tom se razdoblju, tačnije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u Europi prvi put pojavljuje nova vrsta nacionalizma. To je rasni, integrativni nacionalizam koji se po svojim manifestacijama i posljedicama razlikovao od nacionalizma što je nastao nakon Francuske revolucije (1789) i koji je trajao do 1848., pa i kasnije, u 50-im i 60-im godinama devetnaestoga stoljeća. Taj se nacionalizam manifestirao kroz neku vrstu društvenog darvinizma koji počiva na shvatanju svijeta kao poprišta borbe za opstanak nacija. Vjerovalo se da će u toj borbi na život i smrt, preživjeti jači i veći, a da će manji i slabiji, poput nižih vrsta, izumrijeti i osloboditi životni prostor pobjednicima.

Kada se taj integrativni nacionalizam, na početku 20. stoljeća, isprepleo s imperijalističkom represijom nad manje razvijenim narodima i njihovim oslobodilačkim aspiracijama, genocidni potencijal unutar dominantnih nacija eksponencijalno se povećao. Masovna ubojstva motivirana rasizmom, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već su bila dijelom evropskog kolonijalnog naslijeđa. Novi oblik nacionalizma vodio je izravno u genocid.

Taj postdarvinistički, rasni nacionalizam, bio je toliko fokusiran na suštinu identiteta da je doveo do nove vrste napada jedne skupine na drugu. Ljudi se počinju napadati zbog onoga kako se osjećaju iznutra, dakle, zbog svog unutarnjeg identiteta, zbog spoznaje da je taj identitet na neki način drukčiji, da je poseban.

Neprijatelji su ranije bili ljudi koji su izgledali, govorili i ponašali se drukčije ili su živjeli na nekom drugom geopolitičkom prostoru. U 20. stoljeću, te vanjske odrednice neprijatelja nisu više bile presudne. Dakle, bosanski je Srbin mogao "izvana" izgledati potpuno jednako kao i Bošnjak, govoriti gotovo isti jezik, živjeti na istom prostoru i dijeliti isto kulturno i povijesno naslijedje, ali je na kraju mogao napasti tog istog Bošnjaka i zbog spoznaje da je on po svom unutarnjem određenju ipak drukčiji. To je izravna posljedica nacionalizma o kojem sam govorio.

Drugi važan faktor predstavlja ono što nazivamo karakter moderne države. Evropska država 20. stoljeća ima sklonost da vrlo jasno određuje ljude koji žive unutar njezinih granica. Tendencija moderne države da identificira sve svoje stanovnike, da ih popisuje, broji, kategorizira prema njihovom unutarnjem određenju, odnosno prema nacionalnoj pripadnosti, i na temelju toga im određuje mjesto u društvu, uvodi impuls ka onome što zovemo homogenizacijom.

Moderna evropska država ranog 20. stoljeća ima malo sluha za manjinska prava, za jezične razlike ili asimetričan razvoj. Ona ima potrebu da identificira etničke skupine i utvrdi razlike među njima isključivo zbog toga da bi te razlike zabranila. U tom kontekstu i gotovo po automatizmu manji narodi i nacionalne manjine postaju neprijatelji moderne države i njezine dominatne skupine. Dokaze za ovu pojavu možete vidjeti posvuda i oblici u kojima se ona manifestira ponekad su zbilja užasni.

Važan dodatak u tom kontekstu predstavlja i činjenica da moderna država raspolaže sredstvima koja mogu biti stavljena u funkciju etničkog čišćenja ili genocida, a kojima ranije države nisu raspolagale.

Državni aparat raspolaže sofisticiranima i razgranatim sistemom represije, koji kada zatreba, može poslužiti i za temeljito "čišćenje" dijela vlastitog stanovništva. Pogledajte samo kako su sistematski uništavani tragovi postojanja kosovskih Albanaca – njihovi osobni dokumenti, upisi u katastarske knjige, registracijske oznake na automobima… Sve do 20. stoljeća države nisu raspolagale takvim potencijalima.

Treća važna stvar u ovom kontekstu, više je povijesne naravi i u vezi je s Prvim svjetskim ratom. To je bio prvi zastrašujući slučaj industrijaliziranog ubijanja koje je vremenom dodatno usavršavano. Masa ljudi je ubijene strojevima za uništenje, otrovnim plinom i drugim sredstvima koja su izumljena isključivo za tu namjenu. Takva masovna mobilizacija i upotreba sredstava, čiji je glavni cilj ubijanje i deportacija ogromnog broja ljudi, do tada nije postojala i svoj je vrhunac dostigla upravo u to vrijeme.

Kao nikada ranije, evropske države su za potrebe mobilizacije stanovništva za rat, preuzele ingerencije koje su zadirale u sve sfere života. Uz to, masovne deportacije i preseljenja stanovništva postale su sastavni dio vođenja rata i provedbe mira.

Ljudi su naravno i ranije, kroz cijelu povijest čovječanstva, napadali i protjerivali jedni druge. Nema sumnje da postoje pojave u prošlosti koje jako nalikuju onome što danas zovemo etničkim čišćenjem i genocidom, ali upravo zbog ova tri glavna faktora koje sam naveo, čvrsto vjerujem da etničko čišćenje i genocid pripadaju isključivo 20. i, na žalost, 21. stoljeću.

RSE: Zanimljivo je da ste u knjizi također otkrili i porijeklo izraza "etničko čišćenje".

N.N: Istrazujući etničko čišćenje, zaključio sam da termin zapravo dolazi iz srpskoga jezika, zapravo da su Srbi bili ti koji su ga prvi upotrebili kako bi opisali ono što im se, navodno, događalo na Kosovu tokom 80-ih godina prošlog stoljeća. Tvrdilo se, naime, da Albanci na Kosovu provode kampanju etničkog čišćenja Srba. Pokazalo se na početku bosanskog rata da je taj termin i dalje bio živ i da su ga preuzeli i preveli strani novinari kako bi opisali ono što se događalo Bošnjacima koji su živjeli na teritoriju koji su osvojili Srbi. Termin je postupno ušao u političke krugove, kasnije i u pravne i, na kraju, u akademske.

RSE: Za razliku od velikog broja autora koji su vrlo rado prihvatili tezu o stoljetnoj mržnji kao glavnom pokretaču etničkog čišćenja i zločina na prostoru bivše Jugoslavije, vi odlučno odbacujete takvu teoriju.

N.N: Tvrditi takvo nešto naprosto je sramotno. Na početku rata u Sjedinjenim Državama je postojala ogromna neobaviještenost o Jugoslaviji. Ne možete zamisliti kolika! Još je uvijek tako, pa i danas kada nekome ovdje kažete da ste iz Bosne, barem će otprilke znati gdje se ta zemlja nalazi. Da ste 1990. godine nekome u Americi kazali kako ste iz Bosne, taj ne bi imao pojma o čemu govorite. Govorim o ogromnoj većini ljudi. Dakle, to ogromno neznanje, baš kao i o Vijetnamu u vrijeme kada smo ulazili u rat protiv te zemlje, omogućilo je širenje priče o "ludim Balkancima" koji se uvijek međusobno tuku.

Postojao je jedan broj ljudi koji su poznavali Jugoslaviju, poput profesora Waynea Vucinicha, ovdje na Stanfordu, profesora Banca na Yaleu i još nekoliko dobrih znalaca. Međutim, njihov se glas nije mogao dovoljno glasno čuti niti je mogao razbiti tu, uglavnom novinarsku, predstavu o sukobu kao posljedici stoljetne mržnje koja je, eto, potakla još jedan balkanski rat.

Od samoga početka odbijao sam takvo tumačenje. Ako boravite neko vrijeme u određenoj regiji, kao što sam i sam činio, jasno vam je da postoje povremene napetosti među ljudima. To je posvuda tako, i Jugoslavija nije u tome bila nikakav izuzetak. Bilo je osjetljivih povijesnih pitanja, baš kao i drugdje. Međutim, tvrdnje da se radi o iskonskoj mržnji koja tjera ljude da neprestano ratuju i da su razdoblja mira samo izuzeci u kojima ubijanje na kratko prestaje, bile su ne samo apsurdne, nego užasne. To je jedan od glavnih razloga što sam napisao ovu knjigu. Znajući da su te sve priče o mržnji preuveličane, pokušao sam ponuditi argumente koji bi, onima koji to žele, mogli objasniti kako i u kojem kontekstu su se dogodili svi ti zločini.

RSE: Analizirali ste ukupno pet slučajeva etničkog čišćenja, od onog nad Armenima i Grcima u Anadoliji, preko sovjetskih progona Čečena, Inguša i Tatara, do onih u Bosni i na Kosovu. Da li ste uočili neke elemente koji se bez izuzetka ponavljaju u svakom od ovih slučajeva?

N.N: Etničko čišćenje i genocid se uvijek događaju u vrijeme rata i u tranzicijskom razdoblju između rata i mira. To potvrđuju svi slučajevi koje sam istražio, bez izuzetka. Čini mi se, pojave etničkog čišćenja najviše su povezane s promjenama kroz koje prolazi društvo u ratu. Država u takvim okolnostima dobija dodatne ovlasti i postaje moćnija, može uvoditi i provoditi čitav niz restrikcija, od cenzure medija do ograničavanja kretanja i zatvaranja granica. Pod njezinim se okriljem formiraju vojne i paravojne snage. Znate iz bosanskog iskustva kako je udio paravojnih formacija u takvim akcijama vrlo značajan.

Sve takve pojave, koje su karakteristične za rat, olakšavaju pokretanje i provedbu etničkog čišćenja do kojeg bi možda došlo i bez rata, a koje je u ratnim uvjetima znatno olakšano i ubrzano.

Pogledajte primjer Kosova. Etničko čišćenje je počelo u zimu 1998/99. godine. U martu 1999. godine Sjedinjene Države odlučuju pokrenuti kampanju zračnih udara i počinje ozbiljan rat. Šta, u takvim okolnostima, radi Milošević? Ne prekida etničko čišćenje već ga, naprotiv, odlučuje ubrzati. Saveznici bombardiraju Srbiju, sve veze su s vanjskim svijetom pokidane, mogućnost diplomatskog rješenja gotovo da ne postoji. Milošević se tada odlučuje osloboditi kosovskih Albanaca - jednom za svagda. Dakle, možemo reći, etničko čišćenje i genocid se hrane ratom.

Ne vjerujem da su ti zločini motivirani ekonomskim razlozima, već ljudi se koriste napadima na tuđu imovinu kao dodatnom kaznom za svoje žrtve. Pljačka pojačava ukupni učinak napada, i karakteristična je za svako etničko čišćenje.

Znate i sami kako su ljudi u Bosni pljačkani, kako su tjerani da plaćaju da bi ih se smjestilo u autobuse koji su ih trebali odvesti na sigurno. Ti su autobusi nakon nekoliko kilometara zaustavljani i u njih su upadale skupine bandita tražeći od putnika preostali novac ili nakit, prijeteći kako će im pobiti djecu. Ljudi koji su protjerani iz svojih kuća, stizali su na sigurna odredišta apsolutno bez ičega. Oni koji su ih protjerali, oteli su im i svu imovinu. Pljačkom je trebalo dodatno kazniti one koji se protjeruju, dovesti ih do samoga ruba opstanka i odvratiti od bilo kakve pomisli na povratak.

U svim slučajevima koje sam analizirao, počevši od genocida nad Armenima u Otomanskoj Imperiji, do Kosova, otimanje svakog oblika imovine uvijek je pratilo etničko čišćenje. Mislim, pljačka koju u normalnim okolnostima smatramo trećerazrednim zločinom, u ovom kontekstu je zapravo sastavni dio procesa etničkog čišćenja i da kao takva predstavlja zločin protiv čovječnosti.

Odnos prema ženama je također vrlo važan za razumijevanje ovog procesa. Rat, barem onaj klasični, staromodni, uvijek je bio sukob između najmanje dvije armije muškaraca i njihovih vojnih potencijala. U takvom ratu neizbježno pate i stradavaju i žene, dok je rat općenito sukob muškaraca.

S druge strane, etničko čišćenje i genocid vrlo su često usmjereni direktno na žene. Razlog je jednostavan. Žene su biološki izvor nacije. Pošto su na meti etničkog čišćenja i genocida upravo čitave nacije, mjesto i uloga žene od posebnog su značaja. Nacionalni i kulturni identitet najčešće se preuzima upravo od majki. Zato etničko čišćenje i genocid, gotovo po pravilu, usmjereni su protiv žena koje su često i njihove najveće žrtve.

Muškarci uglavnom odlaze u rat ili bježe pred mobilizacijom. Kad počinje etničko čišćenje, oni obično nisu sa svojom porodicom. Iz bosanskih sela su protjerivani najčešće žene, djeca i starci. Vrlo rijetko odrasli muškarci. U svim slučajevima koje sam istražio, pokazalo se da su žene bile na glavnom udaru etničkog čišćenja.

U tom kontekstu se može promatrati i masovno, orkestrirano silovanje žena koje je tako snažno, kao ni u jednom ranijem slučaju, izbilo na površinu tokom bosanskog rata. Silovanje je i ranije pratilo etničko čišćenje, genocid, ali i rat općenito. Turci su silovali jako mnogo Armenki, no nitko se nije previše na to obazirao, niti su same žrtve o tome mnogo govorile.

U Bosni je bilo drukčije, prije svega, zbog obima i karaktera silovanja, pa i zato što su žrtve često bile spremne govoriti o onome što im se dogodilo. Upravo zbog toga, silovanje u bosanskom ratu prvi se put tretira kao ratni zločin.

RSE: Da li ste se susreli s poricanjem zločina kao jednom tipskom pojavom koja prati etničko čišćenje? Poricanje i relativizacija zločina počinjenih tokom posljednjeg rata, snažno su prisutni i kod samih počinitelja i kod onih koji u njima nisu sudjelovali jer osjećaju neku vrstu identifikacije s onima koji jesu.

N.N: Nema sumnje da je i poricanje zločina jedna tipična reakcija koje prate etničko čišćenje i genocid. Međutim, rekao bih da se još češće sreće ignoriranje činjenica i njihovo potpuno brisanje iz povijesti i, ako hoćete, iz kolektivnog sjećanja.

Istraživao sam etničko čišćenje Čečena, Inguša i Tatara u Sovjetskom Savezu. Ta je epizoda potpuno, potpuno izbrisana iz povijesti. Dakle, nije uopće trebalo ulagati bilo kakve napore da bi se poreklo nešto što se, prema službenoj povijesti, nikada nije dogodilo narodima koji nisu postojali.

Nema sumnje da bi i Srbi željeli izbrisati neke epizode bosanskog rata, ali ne mogu to uraditi sve dok postoje Bosna i Bošnjaci. Dok god su tu oni koje se pokušalo etnički očistiti, ne može se tvrditi da protjerivnja nije bilo. Poricanje i relativizacija zločina ostaju zato jedini mehanizmi (samo)obrane.

Ta činjenica dodatno ukazuje na neophodnost velikih zahvata koji su Srbiji nužni u obrazovanju i informiranju o onome što se događalo u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, o mjestu Miloševića u svim tim pričama, ali i o motivima za držanje Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice prema Srbiji i Srbima. Srećom, znam da u Srbiji, posebno među mladima, postoje oni koji žele privoliti tamošnje društvo da se suoči s onim što se dogodilo. Taj će proces, bez sumnje, biti težak i dugotrajan.

RSE: Čini se da se ipak može shvatiti zašto počinitelji poriču odgovornost za izvršene zločine, no kako objasniti odnos onih koji mogu spriječiti taj isti zločin ili ga barem prekinuti, a to ne čine? Međunarodna zajednica, gotovo po pravilu, ne prepoznaje ili ne želi prepoznati etničko čišćenje i genocid, i nerado intervenira u korist žrtve, iako je na to obavezuju međunarodne konvencije. Upravo Konvencija o prevenciji genocida (1946) koja zadire u westfalski princip nepovredivosti državnog suvereniteta, onemogućuje režimima koji vrše genocid nad vlastitim stanovništvom da prođu nekažnjeno i da zločin nad svojim građanima tretiraju kao unutrašnju stvar dotične zemlje. Šta uraditi da se ne ponove zločini o kojima ste govorili?

N.N: Prije nekoliko godina vjerovao sam da je došao taj trenutak. Bilo je to u vrijeme kosovske krize, kada sam, kao i veliki broj ljudi ovdje, vjerovao da su Sjedinjene Države i saveznici poduzeli ozbiljnu akciju protiv Srbije kako bi zaustavili etničko čišćenje. Nije bilo nikakvih drugih motiva za akciju jer je na Kosovu, objektivno, postojalo vrlo malo strateški važnih interesa.

Možda se može tvrditi da smo napali Srbiju kako bismo se oslobodili Slobodana Miloševića, na istovjetan način na koji se danas želimo osloboditi Saddama Husseina. No, kako god bilo, intervencija na Kosovu može se smatrati prvom u modernoj povijesti u kojoj je jedna od velikih sila, u ovom slučaju Sjedinjene Američke Države, djelovala da bi se spriječili etničko čišćenje i genocid.

U ranijim slučajevima takve intervencije nije bilo. Nitko nije pokušao spasiti Armene i Židove. Drugi svjetski rat se nije vodio zbog tih stvari. U Bosni, kao što znate, intervencija je poduzeta vrlo, vrlo kasno, tek poslije Srebrenice i nakon što je Milošević barem petnaestak puta pljunuo u lice Amerikancima. S američkog stanovišta, ta uvreda je odigrala važnu ulogu u donošenju odluke o pokretanju akcije.

Na Kosovu je bilo drukčije, djelovalo se znatno ranije. Mnogi tvrde i prerano. Značajan broj uglednih pojedinaca, nevladinih i organizacija za zaštitu ljudskih prava, vjerovao je da akcija na Kosovu iz temelja mijenja dosadašnji odnos prema prevenciji etničkog čišćenja i genocida.

U više ozbiljnih studija koje su objavljene u Americi tvrdilo se da je akcija na Kosovu bila preloman događaj kojim su postavljeni temelji i utvrđeni mehanizmi međunarodnog djelovanja, bilo kroz UN ili NATO, u budućim slučajevima masovnih kršenja ljudskih prava ili ratnih zločina.

Iskustva iz Ruande i Bosne osramotila su međunarodnu zajednicu, ili njezine najvažnije članice. Slučaj Kosova pokazao je da se nešto može učiniti. A onda se dogodio11. septembar 2001. godine.

Još uvijek mi nije jasno na koji će se način taj događaj odraziti na budućnost humanitarnih intervencija. Ovo pitanje ostaje i dalje otvoreno i tek sljedeći slučaj etničkog čišćenja ili genocida na njega će dati pravi odgovor. Moj osjećaj je da će takvi zločini opet se dogoditi i iskreno sumnjam da će međunarodna zajednica biti sposobna ili voljna ponovo se mobilizirati da bi se oni zaustavili.

Westfalski koncept o suverenosti država koji ste spomenuli, ostaje i dalje vrlo moćan. Mnogo se priča o globalizaciji i dobrovoljnom odricanju suvernih ovlasti i sumnje nema da se svijet donekle promijenio u tom pravcu, ali i dalje prevladava uvjerenje da svi unutar vlastitih država mogu raditi što ih je volja.

Kosovo je pokazalo da smo u jednom trenutku bili spremni učiniti nešto da se takav odnos promijeni, dok nisam siguran da bi u skorijoj budućnosti takav pristup mogao ponovo prevladati.

Stanford, 19. septembar 2002.