OGRUBJELA SRCA

Roger Cohen
Roger CohenPrikaz knjige Rogera Cohena Ogrubjela srca: Sarajevske priče ("Hearts Grown Brutal: Sagas of Sarajevo", Random House, New York 1998) i razgovor s autorom.
Negdje sredinom sedamdesetih, dok se još vjerovalo da će i "poslije Tita biti Tito", u pola glasa i samo u povjerljive uši, prepričavala se bogohulna šala. Pitanje je glasilo: "Kako će se zvati Jugoslavija kada umre Tito?" Odgovor: "Titanik!"
Ni najzluradiji među onima što su širli ovo heretičko predskazanje nisu mogli ni slutiti kako će se ono brzo i krvavo ostvariti. No, kao da užas što je pratio propast Jugoslavije nije bio dovoljan, i njeno se uništenje nerijetko predstavljalo kao ishod neke nesreće, kao da je i tu zemlju zdrobio i potopio odnekud dolutali ledeni brijeg.

Ogrubjela srca: Sarajevske priče
Ogrubjela srca U novom svjetskom poretku, nastalom po okončanju hladnoratovske podjele svijeta, lokalni se ratovi tretiraju kao humanitarne katastrofe. Tako je bilo u Hrvatskoj i Bosni, tako je počelo i na Kosovu. Zato je "humanitarna pomoć zadugo ostala jedini usuglaseni međunarodni odgovor na opsadu Sarajeva i na etničko čišćenje velikog dijela Bosne. Umjesto da se zaustave koljači, žrtve su održavane na životu".
Kada ovako teške ocjene izrekne ili zapiše netko s prepoznatljivim južnoslavenskim prezimenom, na njih se obično samo odmahuje rukom. Ne bez razloga. U raspravi o ovakvoj temi, osobno porijeklo pretpostavlja emotivnu involviranost i subjektivnost. No, kada analiza onoga što je francuski sociolog Alain Finkielkraut nazvao dogmom ekvidistance (le dogme de l’ equidistance), dolazi iz pera jednog od najcjenjenijih američkih novinara i ratnog dopisnika New York Timesa iz Bosne, prostor za sumnju ipak se sužava.

Sarajevo
Sarajevo U jesen 1998. ugledni njujorški izdavač Random House objavio je knjigu Ogrubjela srca: Sarajevske priče. Njen je autor Roger Cohen, novinar čiji su izvještaji i analize iz Bosne tokom 1994-95. bili jedan od najrelevantnijih izvora informacija, kako za šire američko čitateljstvo, tako i za službenike državne administracije.
Cohen je dva puta nominiran za Pulitzerovu nagradu i dva puta je dobio najviše priznanje Udruženja američkih vanjskopolitičkih dopisnika. Koautor je knjige U sredistu oluje, biografije američkog generala Normana Schwartzkopfa. Ogrubjela srca je studija o bosanskom ratu, o njegovim pokretačima i žrtvama, ali i o međunarodnom odgovoru na moralna pitanja što su njime otvorena.

To je priča o stanju duha i o svijesti koja ne razlikuje historiju i mit, priča o avetima iz prošlosti oživljenim zarad iskupljenja novih zvjerstava, priča o ljudima koji ne mogu shvatiti što je to njihove susjede pretvorilo u pomahnitale koljače i priča o nevjerovatnom licemjerstvu s kojim je svijet, u stravičnom zločinu jednih, prepoznavao zajednički grijeh sviju.

Sarajevo ulica
Sarajevo ulica Knjiga Rogera Cohena je složena analiza historijskih i političkih procesa koji su vodili ka raspadu Jugoslavije. Napisana je prefinjenim i lako razumljivim jezikom i nema sumnje da će za vanjski svijet postati nezaobilazan i relevantan izvor znanja o bosanskom ratu i onome što mu je prethodilo.
Čini se, ipak, da će ova knjiga biti najdragocjenija onima koji su iskusili i preživjeli rat. U njoj će prepoznati vlastite sudbine, vlastita osjećanja, ali i misli koje se nisu uvijek smjele izgovoriti na glas, da se ne bi povrijedilo druge i da se, shrvano bijesom i očajem, ne bi posumnjalo i u vlastiti zdrav razum.

Cohenovi su ratni izvještaji iz Bosne predstavljali najviši standard profesionalnog novinarstva. Ono što u te izvještaje nije moglo stati - iskreno suosjećanje s žrtvama rata i duboko razočaranje zbog nesposobnosti svijeta da ga zaustavi - potakli su nastanak ove knjige o kojoj autor rado govori.

Postoje stvari koje se jednostavno moraju izbaciti iz sistema i zapisati da vas ne bi uništile iznutra, kaže Roger Cohen u Ogrubjelimsrcima.

"Kao i većina mojih kolega koji su izvještavali o ratovima koji su pratili raspad Jugoslavije, vratio sam se duboko povrijeđen onim što sam vidio. S jedne strane, bio sam svjedokom razaranja što ga je donio rat u kojem je ubijeno oko 200.000 ljudi, 2,5 miliona ih je izbjeglo, a mjesta u kojima su živjeli pretvorena su u ruševine.

S druge strane, kao i većina izvještača iz Bosne, bio sam također svjedokom ogromne međunarodne hipokrizije kojom se htjelo skrenuti pažnju s pravih problema u Bosni.

Kada sam krajem 1995. konačno otišao iz Sarajeva, shvatio sam da bi pisanje moglo biti jedini način da sve to prebrodim i izbacim iz sebe", kaže Cohen objašnjavajući motive za nastanak knjige.

"Posebno me potresla spoznaja o tome koliko su mitovi i nasilje sastavni dio prokletstva što kruži Balkanom. Nadao sam se da bi na skroman način ova knjiga mogla barem malo doprinijeti raskidanju tog kruga i možda ukazati na bolju budućnost," kaže ovaj novinar New York Timesa.

Razum u Bosni ne znači ništa bez srca, piše Cohen. Bilo kakvo objektivno posmatranje onoga što se u Bosni događalo nije moglo nikoga ostaviti ravnodušnim.

viječnica u plamenu
viječnica u plamenu "Dok sam bio u Sarajevu, vidio sam kako je djevojku, koja se vraćala s odbojkaškog treninga, raznijela granata. U isto vrijeme predstavnici međunarodne zajednice javno su tvrdili da nema srpske opsade oko Sarajeva, da su zločine počinile sve tri strane, te da je rat u Bosni rezultat hiljadugodišnje mržnje, što je i Bill Clinton izjavio jednom prilikom.
Problem je bio u tome što je ta ista međunarodna zajednica od samoga početka odlučila da neće vojno intervenirati u Bosni. Zato je i rat trebalo predstaviti kao rezultat daleke prošlosti, toliko duge i zamršene, da ju je nemoguće pratiti i razriješiti. Zbog toga su i tako jednostavne i očigledne stvari, poput srpske granate koja je ubila mladu Sarajku, prikazane kao užasno komplicirane, nerazrješive i mračne. Zapad je na taj način više od tri godine pokušavao ublažiti razaranje Bosne.

viječnica unutrašnjost
viječnica unutrašnjost Ta zemlja, naravno, nije bila raj na Zemlji, niti je bila mjesto gdje su svi oduvijek živjeli u ljubavi i prijateljstvu. To zna svaki Bosanac. No, s druge strane, Bosna nije mogla biti osuđena na takvo strahovito razaranje samo zato što su u njoj postojale stare netrpeljivosti. Bosanci sve tri vjere dobro su poznavali vlastitu prošlost, ali su isto tako, osobito u velikim gradovima, znali i živjeti zajedno.
Trebalo je mnogo mrženje uvezene iz Beograda i Zagreba, te u nešto manjoj mjeri one koju su inicirali muslimanski nacionalisti, da bi se ta zemlja pretvorila u ruševinu", kaže Cohen.
Ogrubjela srca počinju pričom o povijesti Jugoslavije i naroda koji su u njoj živjeli. Podsjećajucći na riječi austrijskog filozofa Karla Poppera, koji je kazao kako se za demokraciju ne opredjeljuje zbog njenih vrlina, već samo zato da bi se izbjegla tiranija, Cohen pokušava objasniti zašto je umjesto demokracije i vladavine prava, svaku Jugoslaviju na životu uvijek održavao neki oblik totalitarnog uređenja.

"Jugoslavija je bila vrlo ambiciozna tvorevina. Stvorena je naglo i u žurbi 1918. godine na ostacima Otomanskog i Austrougarskog carstva. Spojila je narode koji nikada ranije nisu živjeli u istoj državi, ali je od samog početka nosila klicu budućeg razdora.

Srbi koji su u 19. stoljeću dobili vlastitu državu i koji su tokom Prvog svjetskog rata žestoko propatili i doživjeli ogromne gubitke, u Jugoslaviji su vidjeli nagradu za sve patnje kroz koje su prošli. Oni su Jugoslaviju doživljavali kao teritorijalno proširenje Srbije. Zbog toga im je bilo prirodno da takva država bude strogo centralizirana i da njeno sjedište bude u Beogradu.

S druge strane, za Slovence i Hrvate ulazak u Jugosalviju bio je besmislen ako je trebao značiti samo preseljenje centra dominacije iz Beča u Beograd. Oni su željeli zajedničku drzavu organizirati kao federaciju.

Sarajevo - Grbavica
Sarajevo - Grbavica Taj je osnovni nesporazum posebno produbljen i zaoštren dolaskom Drugog svjetskog rata u kojem je Jugoslavija doživjela katastrofu. Marionetska nacistička tvorevina u Hrvatskoj i Pavelićeva genocidna kampanja pritiv Srba u tom ratu, dodatno su pogoršali unutrašnje odnose.
Nakon toga dolazi Tito koji komunističkom diktaturom ponovo ujedinjuje državu. Ta je diktatura bila blaža od one u ostalim jednopartijskim zemljama, ali je bila zasnovana na obožavanju vođe i na mitovima poput onog o Titu i poslije Tita. Nikakva alternativa Titu naprosto se nije smatrala mogućom.
To naravno nije bila dovoljno čvrsta osnova za opstanak države u okolnostima nakon njegove smrti i nakon nestanka hladnoratovske podjele svijeta na kojoj je Jugoslavija gradila svoj‚ ‘image‘ nesvrstane zemlje.

Međutim, ma kako teško da je bilo naslijeđe iz prošlosti, Jugoslavija nije zaslužila da nestane u takvom užasnom nasilju. Ako je ta zemlja zbilja bila tako neprirodna tvorevina i ako je okupila ljude koji nisu imali apsoutno ništa zajedničko jedni s drugima, zašto je onda, za ime Boga, trebalo proliti toliko krvi da se ona uništi?

Ako je Jugoslavija zbilja samo čekala da se raspadne, zašto je trebala gotovo decenija krvoprolića da se to i dogodi?!

Mislim da odgovor leži u činjenici da je ipak bilo realnosti u postojanju te države, da su postojali elementi zajedničke kulture, da je bilo miješanih brakova, ljudi koji su mogli živjeti zajedno. Bilo je neophodno neviđeno nasilje da bi se te veze raskinule.

Uvijek se pitamo zašto se Jugoslavija nije mogla raspasti mirno, poput Čehoslovačke? Odgovor leži u činjenici da su ljudi poput Miloševića i Tuđamana oživjeli najmračnije mitove iz prošlosti kako bi opravdali svoje nacionalisticke kampanje", kaže autor.

Cohen je 1992. godine na obalama Drine pratio dolazak dobrovoljaca iz Srbije u Bosnu. Gledao je kako krezubi i neobrijani muškarci što zaudaraju na alkohol, zadužuju oružje i vješaju ga po tijelima obučenim u odore s četničkim simbolima i u uniforme bivše jugoslavenske vojske s crvenim petokrakama. Bio je svjedokom ideološkog pomirenja Srba. Slušao je njihove priče o boju na Kosovu, o srpskom junaštvu, o vjekovnim stradanjima i o novom ustanku protiv Turaka. Čuo je mitove koji su vječitog srpskog stradalnika unaprijed amnestirali za svaki počinjeni zločin.

"Moram priznati da sam tokom rata, kao i toliki drugi, bio opsjednut psihologijom Srba. Ta je opsjednutost bila opasna jer je u nekim slučajevima srpsku psihologiju činila privlačnom.

Nisu joj mogli odoljeti ljudi poput Lawrenca Eaglebergera, bivšeg američkog državnog tajnika, ali ni mnogi zapovjednici UNPROFOR-a u Bosni koji su također postali opsjednuti srpskim mitovima, pričama o stradalništvu malog, siromašnog i izoliranog naroda koji je toliko propatio.

Srpske patnje jesu bile stvarne, ali je isto tako stvaran bio i genocid sto su ga Srbi izvršili u Bosni počevši od 1992. Upravo zbog te opsjednutosti zapovjednici UNPROFOR-a nisu uvijek bili u stanju prepoznati što Srbi zbilja čine.

Sjećam se kada me je 1992., u Zvorniku, čije je cjelokupno bosnjačko stanovništvo pobijeno ili protjerano, još na samom početku rata, tadašnji gradonačelnik proveo kroz ruševine bošnjačkih sela, sve do vrha litice koja se nadvila nad Drinom. Svuda oko nas bili su tragovi razaranja i smrti.

Gradonačelnik je na toj litici htio podići crkvu, ali je imao samo zvono postavljeno na mali drveni toranj. Počeo je nekontrolirano povlačiti debelo uže i zvono je udaralo kao pobješnjelo. U jednom trenutku više nisam znao da li on povlači uže ili ono vuče njega, diže ga iznad zemlje i zanosi prema samom rubu provalije.

Dok je tako visio i klatio se, gradonačelnik je vikao kako zvonom poručuje američkom predsjedniku i kršćanskom svijetu da se Srbi osvećuju za turska zlodjela počinjena u 15. stoljeću. Pokazivao je prema okolnim brdima i vikao kako će ih nazvati po caru Lazaru, Đurađu Brankoviću i srpskim herojima koji su se borili protiv Turaka.

Bilo je očigledno da je čovjek potpuno sluđen, baš kao što je to bio i Karadžić, pa i Milošević. Dok sam gledao taj prizor, shvatio sam do koje su mjere mitovi i ludilo u tom trenutku ovladali Srbima", piše Cohen.

Posebno poglavlje u knjizi posvećeno je srpskim logorima i ranom razdoblju rata, kada su istočna i zapadna Bosna ostale bez bošnjačkog stanovništva. Bila je to najintenzivinija faza genocida, tvrdi autor.

"Sjećanje na Balkanu ponekad doseže vrlo kratko. Presudan trenutak ovog rata nije se dogodio u Srebrenici. On se desio tokom srpskih divljanja u Bosni, od kraja marta do kraja septembra 1992., prije nego li je bila organizirana bosanska vojska.

Za to vrijeme, dok je pažnja svijeta bila usmjerena prema Sarajevu, sela Bosne platila su najvišu cijenu. Čitava područja, od Trebinja na jugu, preko Banje Luke i Prijedora na zapadu, bila su ‚očišćena‘ od muslimanskog stanovništva. Između 750.000 i 1.000.000 ljudi protjerano je iz svojih kuća.

Tokom tog procesa najveći dio njih prošao je kroz neku vrstu koncentracionih logora. To nisu bile ‚tvornice smrti‘ poput Auschwitza, ali su to bila mjesta u kojima su se svakodnevno događala neselektivna i sadistička ubojstva. To je bilo ključno razdoblje rata.

Zbog toga sam u knjizi, kroz primjer jednog logora, pokušao analizirati taj proces. Bio je to logor Sušica, nedaleko od Vlasenice. Pronašao sam jednog od čuvara koga je proganjala griža savjesti i koji mi je ispričao svoju verziju priče o tome što se dešavalo u Sušici. Preživjele žrtve su je potvrdile.

Međutim, u toj je priči indikativna činjenica da je logor u Sušici bio aktivan još dva mjeseca nakon takozvane Londonske konferencije (1992) na kojoj su se Srbi obvezali raspustiti sve logore. To zapravo potvrđuje kako sve do pred sam kraj rata nijedan međunarodni pokušaj da se u Bosni nešto postigne nije imao stvarnu i iskrenu podršku.

Tako je Daytonski sporazum, kojim je de facto priznata podjela Bosne i uspostavljena krhka unutrašnja struktura države, bio najviše što je netko izvana bio spreman za nju uraditi.

Bojim se, međutim, da su nasilje i užas iz proteklog rata ostavili tako duboke tragove na ljudima u Bosni da se jedan takav, na vrat-na nos sklopljen mir čini preambicioznim", piše Roger Cohen.

U presudnom razdoblju bosanskog rata administracija predsjednika Georgea Busha (starijeg) nije pokazivala namjeru u njega se odlučnije umiješati. Cohen otkriva da su već u ljeto ‘92. u Washington stigle satelitske snimke srpskih logora, ali da je administracija naložila da se ignoriraju sve informacije o njihovom postojanju.

Bushova "čvrsta politika" prema Bosni u stvarnosti je imala samo jednu čvrstu odrednicu: neće biti intervencije, bez obzira što se dogodilo.

Zbog toga američki obavještajci koji su analizirali satelitske fotografije, nisu mogli na njima prepoznati koncentracione logore.

"Mora postojati politička volja da bi se uradilo bilo što. Od trenutka kada se Bushova administracija odlučila držati dalje od rata u Bosni, sve je bilo podređeno prikazivanju Balkana kao nečeg zamršenog i nerješivog. Tako su i srpski zločini nad Bošnjacima prikazivani kao zločini sviju nad svima. Takva je tada bila poruka iz Washingtona. Njom se nastojalo, u ime višeg cilja, zaobići istinu.

Da bi obavještajac koji je još 1992. vidio satelitske fotografije logora u Bosni, stvarno prepoznao što je na njima, morala je također postojati politička volja jer čak i CIA je dio administracije.

Ako je poruka iz Bijele kuće glasila - ne želimo da obavještajne analize navode na zaključak da se u Bosni događa genocid zato što smo potpisnici Međunarodne konvencije o genocidu i bili bismo prisiljeni u tom slučaju intervenirati - onda su se i obavještajne analize pravile tako da odgovaraju postavljenom političkom cilju.

No, CIA je pred kraj rata Kongresu ipak dostavila izvještaj u kojem se tvrdi da su 90 posto zločina u Bosni i Hercegovini počinili Srbi", podsjeća Cohen.

Ogrubjela srca završavaju ispoviješću jednog od službenika State Departmenta kojeg i dalje progone satelitske slike logora i ljudi postrojenih za smaknuće, a koje je vidio ‘92. Njegova još uvijek neobjavljena studija o odgovoru administracije na izazov genocida, završava ocjenom: "Ono što se dogodilo u Bosni nije doseglo razmjere holokausta niti se s njime može mjeriti. Ipak, eho holokausta odjekivao je cijelom Bosnom, no nigdje tako snažno kao u našem neuspjehu da odgovorimo tom izazovu."

Nema sumnje da je knjiga Rogera Cohena jedna od najznačajnijih što su o bosanskom ratu do sada objavljene u Americi.

Iza Ogrubjelih srca stoji isti izdavač kao i iza knjige Richarda Holbrooka, ali je teško vjerovati da će i ona biti tako brzo prevedena i pogotovo da će, poput Holbrookove, postati dijelom obaveznog relikvijara u kabinetima bosanskih političara. No, tu joj možda nije ni mjesto.

Snagom svojih poruka i dubokom iskrenošću što stoji iza svakog napisanog retka, Ogrubjela srca, kako to i njihova posveta kaže, zaslužuju da postanu dostupna onima zbog kojih su napisana - "onima što su izdržali užas".

Da se nađu pri ruci kada se jave sumnje ili kada sjećanje zaprijeti izdajom.

Prag, 10. februar 1999.