Epizoda 5.
Bihaćka kriza 1994.

Ivo DaalderKrajem oktobra 1994., Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine pokrenuo je iznenadni napad iz zaštićenog područja Ujedinjenih naroda u Bihaću koje se nalazilo u okruženju srpskih snaga. Za nekoliko dana zaposjednuto je oko 200 kvadratnih kilometara teritorija prema bosanskome Petrovcu i Bosanskoj Krupi i potisnut 2. krajiški korpus vojske bosanskih Srba. Nakon početnog uzmaka, uz pomoć snaga pobunjenih Srba iz Hrvatske, formacija Fikreta Abdića, te više stotina pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije, vojska bosanskih Srba vratila je izgubljene položaje i krajem novembra ušla u rubna bihaćka naselja, zaprijetivši samom gradu. Američka administracija nije osudila proboj bosanske vojske iz zaštićenog područja oko Bihaća jer ga je smatrala moralno i vojno opravdanim a bila je zabrinuta zbog mogućeg ishoda srpskog protunapada i tražila da se on zaustavi zračnim udarima NATO-a, kaže Ivo Daalder, u to vrijeme direktor Odjela za Evropu u Vijeću za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona:

"Sjedinjene Države su vjerovale da je obrana Bihaća od presudne važnosti kako bi se spriječilo da bosanski i pobunjeni hrvatski Srbi zajednički ostvare značajnu stratešku prednost u ratu. U Washingtonu se vjerovalo da bi pad tog grada iz temelja promijenio tok rata. Zbog toga su Sjedinjene Države inzistirale da se upotrebom sile, odnosno zračnim udarima spriječi srpsko zaposjedanje Bihaća koji je bio i zaštićeno područje Ujedinjenih naroda. Evropljani su isprva podržali ograničene zračne udare, ali kad su bosanski Srbi uzeli prve vojnike UNPROFOR-a za taoce, postalo je jasno da bi, u slučaju nastavka zračnih udara, opasnost na terenu postala veća nego li su je evropski saveznici tada bili spremni prihvatiti."

Bihać

Dodatnu zategnutost u odnosima sa saveznicima, u to vrijeme, izazvala je i odluka Kongresa da se američka vojska jednostrano povuče iz kontrole embarga na uvoz oružja za Bosnu. Kada već nije mogao navesti administraciju da ukine embargo, Kongres je vladi uskratio sredstva za njegovu kontrolu. Ta je odluka još više uznemirila američke saveznike, kaže Anthony Lake, savjetnik predsjednika Clintona za nacinalnu sigurnost.

Anthony Lake"Većina u Kongresu željela je da embargo na isporuke oružja u Bosnu bude ukinut. Bila je to želja i većine nas u administraciji uključujući predsjednika Clintona. No, jasno je da bi takva odluka mogla imati pogubne posljedice po naše odnose sa saveznicima unutar NATO-a čiji su vojnici bili raspoređeni u BiH u sastavu UNPROFOR-a. Zategnutosti u alijansi oko Bosne već su bile gore od onih što ih je 1956. među saveznicima izazvala kriza u Sueskom kanalu. Da smo kojim slučajem uspjeli ‘progurati, rezoluciju o ukidanju embarga u Vijeće sigurnosti, Francuska i Velika Britanija bi sigurno na nju uložile veto, uvjerene kako će doprema oružja u Bosnu izložiti njihove vojnike dodatnoj pogibelji. Svjesni ovakvog odnosa, odlučili smo i dalje poštovati embargo ali ga više nismo željeli provoditi. U jesen 1994., povukli smo sve naše brodove koji su sudjelovali u pomorskoj blokadi jadranskih luka. Ne moram vam ni govoriti da je ta odluka užasno uznemirila naše saveznike. Kada je, negdje krajem novembra 1994., vojska bosanskih Srba zaustavila i odbacila ofenzivu Armije BiH iz zaštićenog područja oko Bihaća i praktično ušla u rubne dijelove tog grada, NATO je zapao u duboku krizu. Svi naši napori i brojni prijedlozi koje smo iznosili saveznicima, tražeći poduzimanje odlučnijih mjera i upotrebu sile za obranu Bihaća, bili su glatko odbijeni i u Ujedinjenim narodima, ali i unutar NATO-a," kaže Tony Lake.

Američki saveznici u NATO-u i do tada su, uz velike rezerve i tek nakon silnog pritiska iz Washingtona, teško pristajali na upotrebu sile u bosanskome ratu. Sigurnost vlastitih vojnika raspoređenih na terenu u evropskim se prijestolnicama smatrala važnijom od bilo kakve krizne situacije koju je Amerika htjela riješiti udarima iz zraka. Bihaćka kriza dodatno je zaoštrila odnose, kaže tadašnji američki ambasador u NATO-u Robert Hunter:

Robert Hunter"Sjećam se sastaka Vijeća NATO-a održanog na američki praznik Dan zahvalnosti, tokom kojega smo pokušali dobiti britansku i francusku podršku za zračne udare oko Bihaća. Nismo uspjeli. Jednostavno, nije išlo! Tokom svih rasprava o zračnim udarima u bosanskome ratu, pitanje snaga na terenu vrlo je često blokiralo donošenje odluke. Devet naših saveznika imalo je svoje vojnike raspoređene u okviru mirovne misije Ujedinjenih naroda u Bosni. Osim nekoliko izviđača koji su navodili avione i nekoliko oficira za vezu u Sarajevu, Sjedinjene Države nisu imale drugih snaga u BiH. U raspravama koje su tada vođene u NATO-u, uvijek smo slušali isto: Sjedinjene Dražve traže upotrebu zračne sile koja može navesti na osvetu protiv UNPROFOR-ovih vojnika koji nisu Amerikanci. Dakle, Sjedinjene Države pozivaju druge zemlje da prihvate rizik koji same ne prihvataju. U vrijeme bihaćke krize tim je argumentom blokiran svaki naš pokušaj da se nešto napravi."

Odobren je jedino ograničen zračni udar na srpski vojni aerodrom Udbina, u Hrvatskoj, s kojega su uzlijetali avioni koji su napadali Bihać, u susjednoj državi. Zapovjedništvo NATO-a planiralo je sveobuhvatan napad na piste, avione, radare i sisteme za protuzračnu obranu. No, glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros-Ghali odobrio je samo udar na udbinsko uzletište, kaže Anthony Lake:

"Nadao sam se da udar na Udbinu će biti djelotvoran i da će poslužiti kao signal da daljnji napadi na Bihać neće biti dopušteni. Kada sam se probudio sljedećeg dana, shvatio sam da su Ujedinjeni narodi odobrili da se napad izvede u trenutku kada na udbinskom uzletištu ne bude srpskih aviona i da su bombe proizvele samo nekoliko rupa na pisti. Ako je time odaslana ikakva poruka, ona je samo svjedočila o našoj slabosti. No takav je ishod jako usrećio evropske saveznike. Ukratko, izbor s kojim smo se tada suočili bio je jednostavan: ili ćemo poduzeti jednostranu američku akciju za spas Bihaća i time bukvalno rasturiti NATO, ili ćemo popustiti i povući se. Opredijelili smo se za ovu drugu opciju. Bila je to najgora odluka vezana za Bosnu koju je donijela administracija predsjednika Clintona."

Početkom decembra 1994. procijep između američkih želja u Bosni i spremnosti da se nešto žrtvuje kako bi se one ostvarile, postao je neodrživ, kaže Ivo Daalder:

Ivo Daalder"U tom su trenutku Sjedinjene Države imale vrlo sužene mogućnosti. Mogle su nastaviti pritisak na saveznike i tražiti da dalje izvode zračne udare, pa čak i same nastaviti udare bez saveznika i tako dovesti u pitanje jedinstvo i opstanak Sjeveroatlantskog saveza, ili su mogle odustati od intervencije, makar to dovelo do pada Bihaća i nepovoljnog preokreta prilika u Bosni. Ukratko, izbor pred kojim su krajem novembra 1994. godine bile Sjedinjene Države, sveo se na sljedeće – izgubiti NATO ili izgubiti Bosnu. U takvim uvjetima, prevladalo je uvjerenje da je za Ameriku važnije osigurati opstanak NATO-a. Od tog trenutka, Washington je odlučio diplomatskim, a ne vojnim putem pokušati spasiti Bihać. Vjerovalo se da će se na taj način postići tri cilja: očuvati NATO, osigurati da se rat iz Bosne ne proširi na područja od vitalnog interesa za Sjedinjene Države, te diplomatskim putem, bez upotrebe sile, naći političko rješenje za okončanje sukoba."

Ova je odluka donesena na preporuku Pentagona i Združenog stožera američke vojske. Dokument označen "strogo povjerljivo" sugerirao je potpuni zaokret u američkoj politici prema Bosni, koji je pretpostavljao i pritisak na vladu u Sarajevu da prihvati podjelu zemlje kako bi se Srbe dovelo za pregovarački stol. Američki vojni vrh je tada ocijenio kako "ništa u Bosni nije toliko vrijedno kao opstanak NATO-a." Anthony Lake kaže da je takav izbor tada bio jedini moguć:

"Točno je da smo tada usvojili zajednički prijedlog ministarstava obrane i vanjskih poslova kojim je sugerirano da se buduća politika Sjedinjenih Država prema Bosni ograniči na izoliranje sukoba. Ukratko, naši glavni napori više nisu trebali biti usmjereni na zaustavljanje bosanskoga rata, nego na sprečavanje mogućnosti da se on proširi na druga područja na Balkanu. Bio sam svjestan dalekosežnih posljedica što bi ih u toj fazi rata mogla izazvati jednostrana američka vojna akcija u Bosni, i zato sam uvažio taj prijedlog i preporučio ga predsjedniku. On ga je prihvatio, i to je postala naša službena pozicija prema Bosni. Mislio sam tada, kao i danas, da je to bila užasna odluka. No kada bih se nekim slučajem sada mogao vratiti u to vrijeme, pretpostavljam da bih opet dao istu preporuku. Stanje unutar NATO-a bilo je toliko loše da bi bilo kakva drukčija odluka zbilja dovela do njegovog potpunog raspada. Nijedna američka administracija jednostavno ne smije dopustiti takav ishod."