Epizoda 4.
Washingtonski sporazum i
tajne isporuke iranskog oružja za BiH

Nakon neuspjelog pokušaja da nagovori evropske saveznike da podrže ukidanje embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu i nakon propasti Vance-Owenovog mirovnog plana, politika američke administracije prema Bosni kao da je zastala u slijepoj ulici. Tim predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost danima je sjedio u izoliranoj sobi za posebne situacije, nadvijen nad mapama Bosne.

Charles RedmanČinilo se kao da ključ bosanskoga problema leži upravo u pravoj kombinaciji teritorija koje su zaposjele ili su ga željele za sebe strane u sukobu. Činilo se kako bi, za početak, najlakše bilo riješiti hrvatsko-bošnjačke sporove, kaže Charles Redman, u to vrijeme posebni izaslanik predsjednika Clintona za bivšu Jugoslaviju: "Ako biste u mapi obilježili sva sporna teritorijalna pitanjima o kojima se pregovaralo i onda se zapitali koliko bi tih pitanja bilo riješeno ukoliko bi se uspostavila bošnjačko-hrvatska federacija koju bi podržavala Hrvatska, vidjeli biste da bi ogroman dio problema jednostavno nestao."

Franjo TuđmanNo, da bi se osigurala podrška Hrvatske, trebalo je izvršiti pritisak na predsjednika Franju Tuđmana. Američki dužnosnici su ga jasno upozorili da će, nastavi li rat protiv Armije Bosne i Hercegovine, Hrvatska također biti podvrgnuta sankcijama Ujedinjenih naroda, objašnjava Charles Redman. "U tom bi slučaju Hrvatska ostala izolirana na Balkanu, na isti način na koji je to već bila Srbija. To za zemlju poput Hrvatske ocito nije bio baš priželjkivan scenarij", kaže Redman.

Peter GalbrightOsim toga, Amerikanci su znali da Hrvatska namjerava vojno povratiti značajan dio svog teritorija koji je još uvijek bio pod kontrolom hrvatskih Srba. Za taj je pothvat bila neophodna američka pomoć, kaže tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraight:
"Predsjednik Tuđman je riskirao gubitak bilo kakve međunarodne podrške svom naporu da povrati 27 posto teritorija Hrvatske koji je bio pod srpskom okupacijom", kaže Galbright. Predsjednik Tuđman je prihvatio američku argumentaciju. Nadahnut tezama iz upravo objavljenje knjige Sama Huntina o sukobu civilizacija, hrvatski je predsjednik također vjerovao da će sporazumom s "bosanskim muslimanima" obnoviti povijesnu ulogu Hrvatske kao "predziđa evropskog krsćanstva":

"Bilo mi je jasno da treba spriječiti da na teritoriju Bosne ne dođe do civilizacijskog sukoba, između zapadne civilizacije i islamske civilizacije i zbog toga, zapadni svijet je preporučivao nama sporazum s muslimanima."

Nužda da se na diplomatskom planu postigne bilo kakav vidljiv napredak, gotovo je nevažnim učinila zanimljiv presedan. U sve do tada poznate federacije ulazili su manje ili više suvereni teritoriji. Ova u Bosni i Hercegovini, proglašena je federacijom naroda – bošnjačkog i hrvatskog. No, i kao takva, predstavljala je najveći uspjeh američke diplomacije na Balkanu od početka rata, kaže posebni izaslanik predsjednika Clintona za bivšu Jugoslaviju James O’Brien:

"Prvo pravo američko posredništvo u krizi rezultiralo je Washingtonskim sporazumom između Bošnjaka i Hrvata. To je bilo vrlo značajno jer se jednim potezom s pregovaračkog stola uklonilo pet različitih strana koje je sada predstavljalo jedno izaslanstvo. Odjednom, umjesto da imate sedam ili osam pregovaračkih strana, razgovarate s tri, dakle s predstavnicima bosanskih Srba, Federacije i vlasti u Beogradu. To je već 1994. promijenilo dinamiku mirovnih pregovora."

Iako su bošnjački i hrvatski dužnosnici objavljivali kako Federcija nema alternativu, njezina je uspostava bila spora, strukture slabe, a nepovjerenje između dviju strana još uvijek veliko. No, prestanak sukoba omogućio je otvaranje cestovnih koridora kojima su vrlo skoro, iz Hrvatske za Bosnu, i uz znanje vlasti u Washingtonu i Zagrebu, krenule isporuke, mahom iranskog oružja za Armiju Bosne i Hercegovine. Bio je to neminovan slijed događaja, kaže tadašnji zamjenik američkog ambasadora u Zagrebu Ron Nitzke.

"Postigavši u martu 1994. Washingtonski sporazum koji je, barem na papiru, stvorio bošnjačko-hrvatsku Federaciju, administracija je tom kosturu buduće države morala dodati i malo mišića. No, Washington se još ni tada nije bio voljan značajnije angažirati. Administracija je bila spremna učiniti doslovce bilo što kako bi izbjegala uplitanje. U to ‘bilo što’ uključeno je i dopuštenje Irancima, koje smo istovremeno javno optuživali za podršku terorizmu, da razviju vrlo bliske odnose s hrvatskom vladom i da, uz njezinu pomoć, počnu dopremati oružje u Bosnu. Alternativa tome mogla su biti samo isporuke američkog oruzja. Bez obzira što su čelnici administracije i sam predsjednik vjerovali kako bi to bilo moralno opravdano, nitko u Washingtonu nije bio spreman na takav korak. Zato, kada nas je predsjednik Tuđman pitao da li dopustiti Irancima da preko Hrvatske otvore kanal za snabdijevanje Bosanaca oružjem, mi nismo rekli ‘ne’. Ambasador Galbraight mu je kazao kako o tom pitanju iz Washingtona nije dobio nikakve instrukcije. Tako se počeo razvijati, za nas vrlo problematičan odnos između Hrvatske i Irana. Ne samo kroz protok oružja kojeg su svi bili svjesni, nego i kroz trgovinu, otvaranje iranskih izložbi i na kraju - pojavu pripadnika terorističkih skupina koje je Iran podržavao. Oni su djelovali ne samo u Bosni nego i u Hrvatskoj. Takav je rasplet bilo moguće unaprijed predvidjeti, a sada je postao krunskim dokazom loše odluke administracije," kaže Neitzke.

S iranskim oružjem, u Hrvatsku su, među ostalima, stigli i pripadnici militantnih bliskoistočnih skupina. I dok ih je dio pratio transporte oružja u Bosnu, dio je počeo svakodnevno promatrati američku ambasadu u Zagrebu, slijediti kretanje njezinog osoblja i članova njihovih obitelji. Amerikanci koji su zažmirili pred transferima iranskog oružja preko Hrvatske za Bosnu, postali su skoro preko noći metom ekstremista koji su došli s tim istim oružjem, pojašnja Neitzke:

"Bio sam tada pomoćnik šefa misije i kada ambasador Galbraight nije bio u Hrvatskoj, ja sam obavljao dužnost ambasadora. Bio sam potpuno svjestan rastuće terorističke prijetnje kojoj je bila izložena američka zajednica u Hrvatskoj. Poduzeli smo sve korake koje smo mogli kako bismo zaštitili osoblje ambasade i članove naših obitelji, ali osjećali smo se sve više izloženima. Problem je bio sljedeći: da smo se obratili za pomoć hrvatskoj vladi i zatražili da prekine odnose s Iranom, ona bi morala zatvoriti iranski kanal za dopremu oružja u BiH. Tada bismo se našli u situaciji da mi šaljemo oružje u Bosnu i tako kršimo embargo, a za to još uvijek nismo bili spremni. Dakle, povećana opasnost kojoj su bili izloženi američki diplomati i njihove obitelji u Zagrebu, bila je cijena koju smo morali platiti za daljnje održavanje isporuka iranskog oružja za Bosnu. Nikada nismo zatražili od hrvatske vlade da poduzme bilo kakav korak, iako je situacija postajala sve napetija."

ZrinjevacO tome kakva je bila ta napetost, svjedoči reakcija osoblja američke ambasade i dijela hrvatskih sigurnosnih struktura 2. maja 1995., kada je s položaja pobunjenih Srba u Hrvatskoj, na središte Zagreba, ispaljeno nekoliko raketa tipa "orkan". Jedna je pala nedaleko od američke ambasade, prisjeća se Ron Neitzke: "Bio je divan proljetni dan u Zagrebu. Ambasada je tada bila na Zrinjevcu. Prozori mog ureda bili su širom otvoreni i kad sam čuo eksploziju, odmah sam instinktivno pomislio kako smo postali metom terorističkog napada. Hrvatske snage su nekoliko dana ranije ušle u dio Krajine, a mi smo bili u stanju pripravnosti jer smo znali da su srpske rakete usmjerene prema Zagrebu. No, unatoč tome, u trenutku sam, zajedno s dijelom osoblja ambasade i jednim brojem hrvatskih dužnosnika, bio uvjeren da se radi o terorističkom napadu na ambasadu, a ne o srpskom udaru na Zagreb."

Savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Clintona, Anthony Lake danas, kao i 1995., vjeruje da je otvaranje koridora za dopremu oružja u Bosnu i Hercegovinu značajno utjecalo na krajnji ishod rata.

Anthony Lake"Moram vam odmah reći, nama nije rečeno da se radi o isporukama oružja iz Irana, nego iz islamskih zemalja. Zapravo, jedan od važnih razloga zbog kojih smo htjeli zaustaviti bosanski rat, bila je namjera da suzimo prostor za prodor i jačanje iranskog utjecaja u tom dijelu Evrope. Međutim, u toj je fazi rata bilo važno omogućiti bosanskoj strani da dobije oružje, odnosno ne preporučiti hrvatskoj vladi koja nam se obratila za savjet, da spriječi isporuke tog oružja preko svog teritorija do Bosne. Opet smo bili u teškom iskušenju. Da smo kazali Hrvatima - ok, imate zeleno svjetlo da propustite oružje, sudjelovali bismo u kršenju embarga Ujedinjenih naroda na uvoz oružja u BiH. Nismo bili u poziciji izdati takvu instrukciju. Da smo im kazali - blokirajte prolaz oružja i ne dajete da ono prođe u Bosnu, dodatno bi se produžilo uspostavljanje vojne ravnoteže na terenu, ugrozilo bi se hrvatsko-bošnjačko savezništvo i opstanak Federacije BiH kojom se ta ravnoteža pokušala uspostaviti i održati. Na kraju smo nekako ‘izvrdali’ i, gledano unatrag, nemam razloga žaliti što smo naložili našem ambasadoru u Zagrebu da kaže predsjedniku Tuđmanu kako po tom pitanju nije dobio nikakve instrukcije iz Washingtona. Bilo kakva druga odluka, u tom bi trenutku, bila još štetnija", kaže Anthony Lake.