Epizoda 5.
Naknadna saznanja

Pad Srebrenice i okolnosti koje su do njega dovele još su 1995. godine otvorili više nepoznanica na koje ni do danas uglavnom nema konačnih ni do kraja potvrđenih odgovora. Analiza djelovanja zapadnih obavještajnih službi u tom razdoblju, posebno američkih i britanskih, mogla bi barem ukazati na dio tih odgovora.

Da li su masovna pogubljenja srebreničkih muškaraca bila ranije planirna, jedno je od ključnih pitanja koje je za nizozemsku vladu istražio stručnjak za obavještajnu djelatnost i profesor Sveučilišta u Amsterdamu, dr. Cees Wiebes:

"Ako planirate masovna pogubljenja, morate prethodno osigurati kamione, bagere i gorivo. Kada smo istraživali ovo pitanje na licu mjesta, otišli smo u građevinske kompanije na srpskom teritoriju u istočnoj Bosni i pitali direktore kada im je naređeno da pošalju teške strojeve na mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice. Svi su odgovorili da su takvu zapovijed primili 12. ili 13. jula, neki čak i kasnije. U to vrijeme je vladala i nestašica goriva. Ako namjeravate izvesti zločin takvog obima, morate osigurati i dovoljne zalihe goriva. Takve upute, međutim, nije bilo. Sve ovo sugerira da masovna pogubljenja nisu bila dio prvobitnog plana za napad na Srebrenicu."

Čelništvo bosanskih Srba namjeravalo je srebreničkom opracijom ("Krivaja 95") smanjiti dio enklave na jugu i presjeći njezinu vezu sa Žepom. Ograničena vojna akcija, međutim, završila je kao ratni zločin bez presedana u novijoj povijesti. Kako se to dogodilo? - pitanje je koje je dugo istraživao i dr. Wiebes:

"Vjerujem da je u srpskim područjima oko Srebernice bilo dosta mržnje i želje za osvetom zbog čestih napada koje su iz ove enklave poduzimale skupine koje je vodio Naser Orić. U srpskim selima oko Srebrenice, u tim je akcijama do ljeta 1995., prema nekim procjenama, poginulo između 1.200 i 1.500 srpskih civila. Čini se da su upravo zato u masovnim pogubljenjima Srebreničana sudjelovale lokalne srpske postrojbe. Nema sumnje da je ta smaknuća osobno odobrio Ratko Mladić, ali uglavnom izveli su pripadnici srpskih vojnih i policijskih formacija iz tog dijela Bosne. Zaključili smo da masakr nije bio prethodno planiran, i da je moguće da su nakon zaposjedanja Srebrenice stvari unutar vojske bosanskih Srba izmakle kontroli."

Andreas Zumach, dopisnik berlinskog Tageszeitunga iz Ujedinjenih naroda i član Britansko-američkog vijeća za sigurnosna pitanja, potvrđuje ovu pretpostavku – uz važan dodatak. Kao što je 1994., pritješnjena lošim političkim izborom u Bosni, američka administracija prešutno dopustila dopremu iranskog oružja za Armiju Bosne i Hercegovine, moguće je da je tako signalizirala i Slobodanu Miloševiću da neće intervenirati ako vojska bosanskih Srba zaposjedne istočnobosanske enklave. Time bi se olakšali pregovori o unutrašnjoj podjeli Bosne i postizanje mira, kaže Zumach:

Izbjeglice iz Srebrenice"Masakr bošnjačkih civila sigurno nije bio dio prvobitnog plana za zaposjedanje Srebrenice, odnosno tog, možda i prešutnog, razumijevanja između Amerikanaca i Miloševića. Stvari su izmakle kontroli, stoga američka vlada snosi ogromnu političku i moralnu odgovornost. Morali su znati da bi se takvo što moglo dogoditi. Mladićevo je ponašanje do tada već bilo dobro dokumentirano i poznato. Odgovorni političari su morali računati na takvu mogućnost. To je razlog što su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi i što nisu izvedeni pred Haški tribunal. Mislim, da je Karadžić bio direktno uključen u taj sporazum i znao je što je dogovoreno s Amerikancima. Čak i deset godina nakon Srebrenice i nakon promjene vlasti u Sjedinjenim Drzavama, njegovo svjedočenje pred sudom bilo bi vrlo štetno i po Amerikance, ali i po druge, Nijemce i Francuze, prije svih."

Haški tribunalHaški tribunal je optužio Radovana Karadžića i Ratka Mladića za genocid i ratne zločine. Veliki dio optužnice tereti ih za događaje nakon pada Srebrenice. U nedostatku logičnijeg objašnjenja, činjenicu da su na desetu godišnjicu srebreničkog masakra obojica još uvijek na slobodi, mnogi su skloni objasniti teorijom zavjere. Ona sugerira da su Karadžić i Mladić dobili jamstva od Amerikanaca da ih se neće progoniti ako se uklone s čelnih političkih i vojnih pozicija i ne ometaju provedbu Daytonskog sporazuma. "To je potpuna izmišljotina," tvrdi jedan od glavnih američkih pregovarača u to vrijeme i posebni izaslanik predsjednika Clintona za Balkan, Jim O’Brien:

"Nikada o tome nije se govorilo i nikada Karadžiću i Mladiću nismo iznijeli takvu ponudu. Bilo je špekulacija da je takav sporazum postignut prije Daytona, u zamjenu za oslobađanje nekih pilota. Nikada i nigdje nisam vidio dokaze koji bi potkrijepili takvu tvrdnju. Postoji i špekulacija da je sporazum s Karadžićem i Mladićem postignut u ljeto 1996., ali znam da takvo što s američke strane nikada nije ponuđeno."

Najviši dužnosnici Clintonove administracije više su puta ponovili kako nikada nisu sklopili sporazum s Karadžićem i Mladićem kojim im je zajamčena sloboda u zamjenu za povlačenje iz javnosti. No, očito je da administracija nije ni preporučila američkim obavještajcima i pripadnicima specijalnih snaga, koji su došli u Bosnu nakon Daytona, da ih lociraju ili uhvate, kaže dr. Cees Wiebes:

"CIA je nakon Daytona prvi put uspostavila stalno prisustvo u Sarajevu. Kada sam pitao njezine djelatnike koji su tada stigli u Bosnu, što im je bio prioritetan zadatak, na moje veliko iznenađenje, rekli su mi: ‘Osloboditi se mudžahedina’. Kada sam ih podsjetio da je upravo njihova služba dopustila tim ljudima da dođu u Bosnu, zauzvrat bih uvijek dobio veliki osmijeh i odgovor: ‘To je bila tadašnja politika’. Britanskim i američkim obavještajnim službama i njihovim specijalnim snagama koje su bile prisutne u Bosni nakon Daytona, naređeno je, da pod svaku cijenu, prvo eliminiraju mudžahedine. Te su akcije nekada provođene na vrlo brutalan način, često u insceniranim nesrećama u Bosni i u Hrvatskoj."

Dok su britanski i američki obavještajci i specijalci tragali za mudžahedinima i uništavali njihove baze, Karadžić i Mladić su se, bez većeg prikrivanja, kretali po daytonskoj Bosni, čiji je mir tada osiguravalo 60.000 vojnika NATO-a. Zapadne obavještajne službe ni danas ne tragaju za dvojicom haških bjegunaca, kaže Cees Wiebes, autor studije Zapadne obavještajne službe i rat u Bosni i Hercegovini:

"Prema onome što znam i što su mi rekli ljudi koji su još uvijek obavještajno aktivni u Bosni, lociranje i hvatanje Karadžića i Mladića nije glavni zadatak zapadnih obavještajnih službi i one ne rade aktivno na njihovom otkrivanju. Ljudi iz američke obavještajne zajednice s kojima sam razgovarao u Washingtonu tvrde da nema ni političke volje da se pristupi tom zadatku. Neki su mi kazali kako je to zbog toga što se strahuje da bi Karadžić i Mladić mogli, tokom suđenja, iznijeti i neke neugodne činjenice. Dakle, nema političke volje, pa zato nema ni operativnih akcija obavještajnih službi koje bi mogle ući u trag bjeguncima."