Epizoda 1.
Zapadne obavještajne službe i
rat u Bosni i Hercegovini

“Najvrijednija informacija je ona koju samo ja znam,” priznao je nedavno šef jedne njemacke obavjestajne sluzbe, pokušavajući sažeti suštinu poziva kojim se bavi. Iz ponešto drugačije perspektive, na slično upućuje i uvodna rečenica iz priručnika za početnike koji se žele baviti sasvim drugim poslom: “Informacija je ono što netko i negdje pokušava sakriti”, sugerira mladim novinarima popularna britanska “početnica” za taj zanat.

No, potraga za informacijama nije samo posao specijaliziranih sluzbi ili medijskih kuca. Odluke koje donosimo u svakodnevnom životu temeljimo na saznanjima do kojih dolazimo u automatiziranom i često nesvjesnom procesu ili sasvim ciljano, s jasnom namjerom. “Informacija je svaki podatak koji umanjuje neizvjesnost,” sugerira jedna od školskih definicija koja svoju potvrdu nalazi u gotovo svakoj banalnoj odluci koju donosimo.

Države i vlade, kao “subjekti na medjunarodnoj sceni”, ponašaju se slično kao ljudi. Žele i nastoje o drugima doznati što je moguće više i na temelju tih saznanja donositi odluke i planirati iduće korake. U tom procesu države se svakodnevno koriste posebnim službama koje prikupljaju, organiziraju i analiziraju obavještajna saznanja za potrebe onih koji donose odluke.

Danas se dokumentirano može utvrditi kako je rat u Bosni i Hercegovini, kao jedna od najdubljih svjetskih kriza početkom ’90-ih godina prošloga stoljeća, bio od posebnog obavještajnog značaja za veliki broj vlada. Bosna se u to vrijeme, po riječima jednog zapadnog obavještajca, pretvorila u “špijunski luna-park” u kojem je svatko pratio i prisluškivao svakoga. Zato ne čudi što su se nedugo nakon 11. jula 1995. godine, kada je vojska bosanskih Srba zaposjela zaštićeno područje Ujedinjenih naroda u Srebrenici i pogubila oko 8,000 tamošnjih bošnjačkih civila, pojavile tvrdnje da su neke zapadne obavještajne službe, unaprijed i do najsitinijeg detalja, znale što se sprema u Srebrenici.

Da li je pad Srebrenice bio predvidljiiv i da li se mogao spriječiti? Tko je, što i kada znao o pripremama za napad i masovna pogubljenja Srebreničana, neka su od pitanja na koja, uz pomoć obavještajaca i stručnjaka za tu djelatnost, pokušava odgovoriti ovo istraživanje.

Obavještajne aktivnosti najčešće podrazumijevaju prikupljanje, obradu i analizu informacija za različite korisnike. Najveći i najvažniji, obično su, a ne i isključivo, vlade i korporacije, a tehnički i kadrovski najosposobljenije službe za takve aktivnosti djeluju pod okriljem države ili uz njezinu potporu.

Ovisno o ekonomskoj snazi i interesima države, njezinom unutrašnjem uređenju i drugim faktorima, različite su i sfere u kojima se traži obavještajno djelovanje izvan zemlje.

Raspad Jugoslavije i ratovi što su ga pratili, za veliki je broj zapadnih vlada bio posebno zanimljiv, što zbog vlastitih geostrateških interesa na tom prostoru, što zbog interesa koji su na istom prostoru imale druge zemlje, bez obzira da li su suparnici ili saveznici.

* * *

Kada je izbio rat u Bosni, većina se zapadnih obavještajnih agencija suočila s nedostatkom kvalificiranih kadrova, pa su u gotovo svim službama, analitičari, koji su se do tada uglavnom bavili Sovjetskim Savezom ili istočnom Evropom, na brzinu premještani u novoformirane analitičke odjele za Bosnu. Uz to, na terenu nije bilo dovoljno agenata, pa su se, isprva, službe više oslanjale na prisluškivanje komunikacijskih sistema zaraćenih snaga.

U početnim fazama rata, to je bilo relativno lako, što zbog obima komunikacije, što zbog činjenice da su tada sve strane još uvijek koristile istu opremu. No, osim ovog otvorenog prometa, zapadne službe su mogle pratiti i prijenos zaštićenih poruka.

Boris HagelinNo, obavještajni stručnjaci danas tvrde da je svaki komad opreme tog proizvođaća imao kompjuterski program u koji je bio ugrađen takozvani softverski stražnji ulaz (u obavještajnom žargonu "trojanski konj"), što je zapadnim obavještajnim službama navodno omogućavalo da, u prvim fazama rata, za najviše petnaest minuta razbiju svaki kod kojim je šifrirana bilo koja poruka slana preko Cryptostrojeva.
Jugoslavenski slučaj samo je jedno u poglavlju priče o Cryptu, kaže Erich Schmidt-Eenboom, jedan od vodećih evropskih eksperata za rad obavještajnih službi:

"Za kompaniju Crypto AG koju je nakon Drugoga svjetskog rata osnovao Boris Hagelin, oduvijek se govorilo da je pod kontrolom zapadnih obavještajnih službi. Novac kojim se služila kompanija dolazio je iz Njemačke, a vjeruje se da su njemačka obavještajna služba BND (Bundesnachrichtendienst) i korporacija Siemens AG u njoj također imale utjecaj. Podsjetit ću vas na slučaj iz 1992. godine, kada je predstavnik kompanije Crypto, Hans Bühler, uhapšen u Teheranu pod optužbom za špijunažu. Iranska obavještajna služba tvrdila je tada da je upravo takav "stražnji ulaz" bio instaliran u opremu za šifriranje koju su kupili od Crypta . Naravno Iranci su bili u pravu."

Sjedište Agencije za nacionalnu sigurnost
Fort Mead, MarylandNa ovakav i druge načine prikupljen obavještajni materijal nije bilo moguće brzo obraditi i analizirati jer nijedna zapadna obavještajna služba nije imala dovoljno ljudi koji su poznavali lokalne jezike, što im je u početku ozbiljno ograničilo mogućnosti da dobiju precizne prijevode dokumenata ili prisluškivanih razgovora. Američka Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) pokušala je riješiti problem tako što je u više novina dala oglas u kojem je tražila prevoditelje.

U bilo kojoj drugoj oblasti, nedostatak vlastitih stručnjaka nadomjestio bi se suradnjom sa sličnim agencijama. No, kod obavještajnih službi to nije uobičajena niti omiljena praksa, čak niti među najbližim saveznicima, poput Amerikanca i Nijemaca, kaže Erich Schmidt-Eenboom:

"Općenito, američka Središnja obavještajna agencija (CIA) surađuje vrlo uzdržano još od razdoblja hladnoga rata, kada se plašila špijuna s Istoka koji su bili ubačeni u njemačku obavještajnu službu, i bila je krajnje oprezna kada je s Nijemcima trebalo dijeliti osjetljiva obavještajna saznanja. Taj oprez kasnije je donekle popustio, posebno u suradnji na praćenju aktivnosti Varšavskog pakta. Tada su CIA i BND tijesno surađivale i razmjenjivale operativna saznanja. U vrijeme ratova na prostoru bivše Jugoslavije, dvije su agencije bile u ponešto suparničkim odnosima u Hrvatskoj i na Kosovu, dok su u Bosni više surađivale."

Raspoređivanjem pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, i dolaskom međunarodnih humanitarnih i nevladinih agencija, elektronsko i fizičko prikupljanje informacija znatno je olakšano jer je na teren pristigao znatan broj zapadnih obavještajaca i neophodne opreme. Aktivnosti su postale ciljane, obrada i analiza sistematičnije i brže, kaže Cees Wiebes, profesor Sveučilišta u Amsterdamu i autor jedine studije o aktivnostima obavještajnih službi tokom bosanskog rata:

Dr. Cees Wiebes"Glavni cilj službi bio je procijeniti moguće izvore prijetnji za vojnike Ujedinjenih naroda. No, zanimale su ih i druge stvari koje svaka država želi znati kada šalje svoje vojnike u ratom zahvaćenu zemlju. Procjenjivale su prohodnost i izdržljivost cesta i mostova kojima su trebali proći vojni i humanitarni konvoji UNPRFOR-a, a dosta obavještajnih podataka je prikupljano prema prioritetima pojedinih vlada. Mnoge službe, poput britanske, nizozemske i francuske, bile su posebno zainteresirane za ulogu mudžahedina u ratu. Značajan dio obavještajnih aktivnosti bio je usmjeren prema njima. Procjenjivala se njihova snaga, pokretljivost, namjere i politički ciljevi. Prikupljane su također informacije o crnom tržištu, o tome tko su glavni akteri u švercu, u kojoj su mjeri povezani s lokalnim vlastima i tko zapravo vuče konce. Sve su to, dakle, informacije koje su obavještajne službe prikupljale na različite načine i za potrebe različitih aktera bosanskog rata."

Njemački vojnici nisu bili u sastavu UNPROFOR-a, pa agenti Savezne obavještajne agencije (BND) nisu se mogli kriti pod plavim kacigama. No, to ne znači da nisu bili aktivni, kaže Erich Schmidt-Eenboom, koji godinama prati djelatnost BND-a:

Zapadne obavještajne službe i
rat u BiH 1992-1995"Naravno glavni zadatak bio je prikupljati podatke o političkoj i vojnoj situaciji u regiji i omogućiti njemačkoj vladi da stekne realnu i jasnu sliku prilika. U 1992. i kasnije, to je značilo pratiti razvoj prilika u bosanskim enklavama, ali i motriti aktivnosti obavještajnih agencija drugih država, kako članica NATO-a, tako i ruskih i posebno iranskih, te pratiti događaje koji su mogli imati neprijateljski karakter po Njemačku. U slučaju raspada zemlje, poput onog u Jugoslaviji, jedan od zadataka službe je stupiti u kontakt sa separatistima i zadobiti njihovo povjerenje, te na taj način ostvariti utjecaj na vladu koju će oni formirati. Idući korak u tom procesu podrazumijeva da novim političkim prijateljima služba dostavi stvari koje su im neophodne u borbi za vlastitu državu. Navest ću vam jedan primjer. Utvrđeno je da je Christoph von Bezold – čije je operativno ime bilo Ebenberg – kao službenik BND-a bio stacioniran u Zagrebu i zaposlen u humanitarnom odjelu tamošnje evropske misije. U 1994. godini Von Bezold je u više navrata predao municiju i novac nekim bošnjačkim skupinama. U toj operaciji ključna osoba bio je pukovnik Arnd Grapengeter, dugogodišnji šef stanice BND-a u Rimu i navodno vrlo blizak papi."

Početkom ‘90-ih, Bosna se, po riječima jednog eksperta, pretvorila u "špijunski luna-park". Svatko je špijunirao svakoga, pa je " Sarajevo postalo najveće svjetsko stjecište špijuna". Kakvu ulogu je taj luna-park odigrao u padu Srebrenice, pokušat ćemo otkriti u sljedećim nastavcima ove serije.