Epizoda 6.
Završna igra

U procjepu između onoga što je smatrala moralno opravdanim učiniti u Bosni i onoga što je bilo realno, administracija predsjednika Clintona posrtala je pri gotovo svakom pokušaju da formulira provodivu politiku za rješenje sukoba u toj zemlji. Neuspjeh bosanske politike za Washington je bio duboko frustrirajući. "Bosna je postala rak rana koja izjeda američku vanjsku politiku i njezin položaj u svijetu", požalio se jednom prigodom Anthony Lake, predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost:

Anthony Lake"U zimu 1994. i početkom 1995., Madeleine Albright i ja smo zaključili da je nastavak ranije američke politike prema Bosni neodrživ. Vjerovali smo da je za formuliranje aktivnijeg i djelotvornijeg angažmana neophodno riješiti problem UNPROFOR-a. Svaki agresivniji pristup bosanskome ratu gotovo je, po automatizmu, dovodio u opasnost vojnike UN-a i izlagao ih vrlo realnom riziku da postanu taoci. UNPROFOR je u BiH obavljao važnu humanitarnu misiju, ali je njegovo prisustvo otežavalo provedbu svih neophodnih mjera, uključujući i upotrebu sile, koje bi mogle otvoriti put uspješnoj diplomatskoj inicijativi za okončanje rata. Počeli smo raditi na novom pristupu koji je uključio i mogućnost potpunog kolapsa UNPROFOR-ove misije. Madeleine Albright i ja smo u tome bili potpuno suglasni. Ukratko, plan je predviđao kombinaciju diplomacije i sile kako bi se sve strane u Bosni navele da prihvate mirovni sporazum, u čijoj je osnovi bio prijedlog Kontaktne skupine. Realizacija tog plana postala je moguća zahvaljujući spletu okolnosti koje su nastale tokom 1995."

Jedna od tih okolnosti bilo je donošenje važne odluke u Washingtonu, ali ne u Bijeloj kući, nego na Capitol Hillu, kaže Ivo Daalder, tada direktor Evropskog odjela u Clintonovom Vijeću za nacionalnu sigurnost:

Ivo Daalder"U ljeto 1995., Kongres je izglasao rezoluciju o jednostranom ukidanju embarga na izvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, i to ogromnom većinom glasova, koja je, po ustavu, onemogućila predsjednika Clintona da vetom blokira njezino stupanje na snagu. Istodobno, raslo je je uvjerenje da nastavak sukoba u Bosni nanosi nepopravljivu štetu našim odnosima s evropskim saveznicima i da sve skupa može predstavljati vrlo ozbiljnu prepreku ponovnom izboru Billa Clintona za predsjednika. Zbog svih ovih razloga, u administraciji je sazrela spoznaja da je politiku prema Bosni neophodno iz temelja promijeniti."

Postupno su se mijenjale i prilike u samoj Bosni. Dopreme iranskog oružja značajno su ojačale neke formacije Armije Bosne i Hercegovine. U neposrednom susjedstvu, Hrvatska vojska je u operaciji "Bljesak" potpuno povratila kontrolu nad zapadnom Slavonijom i pripremala se vojno zaposjesti i preostale teritorije pod srpskom kontrolom u Hrvatskoj. Srpsko osvajanje zaštićenog područja Ujedinjenih naroda u Srebrenici i pokolj tamošnjih civila užasnuli su međunarodnu javnost. Odnos prema Bosni se promijenio, kaže Anthony Lake:

"Pad Srebrenice u ljeto 1995., potpuno je preokrenuo odnos evropske javnosti i političara prema ratu u Bosni. Posebno priznanje za znatno agresivniji evropski pristup rješavanju bosanskoga problema, zaslužuje francuski predsjednik Jacques Chirac, koji je tada preuzeo dužnost. On se, u julu 1995., zalagao za nevjerovatno smjele akcije koje su francuski i naši vojni stručnjaci na koncu morali odbaciti kao neizvodive. Važan faktor je bila i sve raširenija spoznaja među našim saveznicima da UNPROFOR ne može dočekati još jednu zimu u Bosni i da će humanitarne dimenzije bosanske krize postati nepodnošljive."

Misija Ujedinjenih naroda je bila moralno kompromitirana, a sve izvjesnije američko ukidanje embarga na isporuke oružja za Bosnu nagovještavalo je skoru obnovu sukoba većih razmjera. U ljeto 1995., kolaps misije UNPROFOR-a činio se neizbježnim. Ali, on nije prijetio samo dodatnim pogoršanjem prilika Bosni. Jedna u Washingtonu gotovo zaboravljena obaveza nalagala je da u slučaju propasti UNPROFOR-a, Sjedinjene Države vojno interveniraju u Bosni, kaže Ivo Daalder:

"Nakon bihaćke krize, u decembru 1994., Sjedinjene Države su se obavezale da će - ako Ujedinjeni narodi ikada donesu takvu odluku – u okviru NATO snaga pomoći povlačenje UNPROFOR-a iz Bosne. Osobito ako to povlačenje bude poduzeto iz sigurnosnih razloga. Ispunjenje te obaveze predviđeno je Operativnim planom 40-104, koji je NATO pripremio početkom 1995. Plan je predviđao da alijansa intervenira u Bosni sa 80.000 vojnika, ali ne da bi okončala rat, nego da bi pomogla evakuaciju ljudstva i tehnike UNPROFOR-a ako mirovna misija bude ugrožena i ako Ujedineni narodi donesu odluku o povlačenju iz BiH. Sjedinjene Države su se obavezale, za potrebe takve intervencije, staviti NATO-u na raspolaganje 25.000 američkih vojnika."

U vrijeme kada su Sjedinjene Države preuzele tu obavezu, propast misije UNPROFOR-a bila je gotovo nezamisliva, pa su i Amerikanci pristali preuzeti do tada nezamislivu odgovornost u Bosni, kaže tadašnji američki ambasador u NATO-u Robert Hunter:

Robert Hunter"Mi smo ranije obećali da ćemo, u slučaju da UNPROFOR odluči napustiti Bosnu u miroljubivim uvjetima, osigurati transportne avione, vozila i cjelokupnu logistiku za operaciju povlačenja. No, Operativnim planom 40-104 precizirano je da će u slučaju povlačanja vojnika UNPROFOR-a iz neprijateljskog okruženja, dakle da se na njih puca i da trpe gubitke, Sjedinjene Države intervenirati vojnom silom i učiniti sve što je moguće da se te snage sigurno izvuku. Sjedinjene Države su prihvatile, u tom slučaju, u Bosni angažirati kopnene snage u neprijateljskom okruženju. To je bila suštinska promjena u našem stavu i kao takva je bila dobro primljena među našim saveznicima."

Pomalo zaboravljena obaveza, preuzeta da bi se odobrovoljili saveznici unutar NATO-a i s gotovo nikakvom vjerojatnošću da će ikada biti neophodno ispuniti je, u ljeto 1995. je postala iznenada vrlo stvarnom. Ta je spoznaja uznemirila Washington, kaže Ivo Daalder:

"Većina američkih dužnosnika, osobito u State Departmentu, imala je vrlo izraženu rezervu prema tom planu i pokušala je pronaći način da se izbjegne potreba za intervencijom takve vrste. Očito, u administraciji je prevladalo uvjerenje da nije osobito mudro ni smisleno poslati toliki broj američkih vojnika u neprijateljsko okruženje Bosnu, ne da bi okončali rat, kako su mnogi željeli, nego da bi izvukli UNPROFOR i prepustili Bosnu samu sebi."

U ljeto 1995., iznenada je postalo jasno da će, po čudnom automatizmu, htjela to ili ne, Amerika morati intervenirati u Bosni, kaže američki diplomat Ron Neitzke:

"Administracija je bila suočena s činjenicom da će već na jesen morati ukinuti embargo na izvoz oružja za Bosnu. Evropljani su već ranije upozorili da će, u tom slučaju, povući svoje snage iz mirovne misije u toj zemlji, dok se je Amerika opet obavezala da će pomoći njihovo povlačenje. Administracija predsjednika Clintona našla se pred dilemom: hoće li konačno postupiti odvažno i učiniti nešto ispravno ili će biti prisiljena poslati trupe u sramnu misiju čiji bi cilj bio izvlačenje UNPROFOR-a iz Bosne."

Težina dileme nalagala je hitno rješenje. U protivnom, posljedice su mogle biti ozbiljne i dalekosežne, kako po administraciju, tako i po živote američkih vojnika. Njihov skori odlazak u Bosnu bio je neminovan. Washington je još uvijek mogao odrediti da li će oni otići u borbenu misiju čiji je cilj osigurati povlačenje UNPROFOR-a, ili će otići u misiju provedbe mirovnog sporazuma čiji je glavni sponzor Amerika. Vremena za odluku nije bilo na pretek, kaže Anthony Lake :

"Madeleine Albright i ja smo za novi pristup Bosni, prvo pridobili ostale članove administracije. Nakon serije konzultacija u augustu 1995., predsjednik Clinton me poslao u Evropu kako bih pokušao nagovoriti saveznike da nas podrže i da se uključe u naše napore.

Otišao sam u Bonn, Pariz, Madrid, London i druge evropske prijestonice. Za razliku od nekih ranijih pokušaja kada smo nagovarali i gotovo molili Evropljane da nam se pridruže, ovaj put smo izabrali ultimativan ton. Nakon što bih opširno izložio naš stav, vrlo sam jasno upozorio domaćine da je predsjednik čvrsto odlučio da ćemo, s njima i bez njih, u Bosni ubuduće znatno više koristiti silu kako bismo potpuno zaustavili rat. U suštini je to bila inicijativa vrlo slična prethodnim, samo smo je ovaj put predstavili i branili mnogo odlučnije. Na moje iznenađenje, jedna po jedna evropska vlada podržala je naš novi pristup. Po povratku u Washington, dogovorili smo se s Richardom Holbrookeom da on preuzme konkretne pregovore sa svim glavnim akterima sukoba u Bosni. Njegov je napor, na kraju, doveo do Daytonskog sporazuma," kaže Tony Lake.