XVII Mogući zaključci

Oganičeno formom, sadržajem i korištenom metodologijom, istraživanje poput ovoga ne omogućava iznošenje konačnih i do kraja utemeljnih zaključaka. Usprkos tome čini se da za neke ocjene postoji dovoljno argumenata.

Jasno je da bez rata u Bosni i Hercegovini, na čijem su najvećem udaru bili Bošnjaci, muslimani, kao i bez embarga na uvoz oružja za Armiju BiH, ne bi bio otvoren ni prostor za dolazak u tu zemlju redukcionističkog i konfrontacijskog tumačenja islama, njegovih protagonista i utjecaja njihovih bogatih financijera. Sada je izvjesno da cilj tih ljudi nije bila obrana Bosne, pa ni Bošnjaka, nego njihovo "vraćanje izvornoj vjeri" i uključivanje u globalnu muslimansku zajednicu u nastajanju. Po priznanju jednog od njihovih istaknutih čelnika, cilj je bio "božiju riječ učiniti vrhovnom, ali ne za postizanje nekog nacionalnog, plemenskog ili grupnog osjećanja ili interesa." Da bi se omogućilo postizanje tog cilja, neophodno je iz osnove promijeniti svijet i temeljne pretpostavke na kojima se on danas održava. To nije moguće postići bez konflikta, prvenstveno unutar muslimanskih društava potom i šire.

Ideologija pokreta međunarodnog džihada upravo je tokom rata u BiH prošla kroz vrlo važnu formativnu fazu. Bosna je poslužila kao stjecište osoba koje se u tom trenutku nigdje u svijetu ne bi mogle tako neometano sastati na jednome mjestu, zajednički ovladati ratnim iskustvom, pridobiti nove sljedbenike, tu uspostaviti ideološka i logistička uporišta, steći nove osobne identitete i iz Bosne i Hercegovine se skoro neopaženo rasuti po ostatku svijeta i nastaviti svoj rat.

Istrage većine najpoznatijih terorističkih napada izvedenih u posljednjih desetak godina, kao po pravilu, otkrivaju i "bosansku vezu" njihovih planera, počinitelja ili pomagača. Međutim, unatoč silnim naporima da se dokaže suprotno, nikada nije utvrđeno da je u te napade, na bilo koji način, bio uključen neki bosanski musliman. No, Bošnjacima i Bosni, zauzvrat je ostalo "mudžahedinsko naslijeđe" – kriminalno i ideološko, koje tu zemlju danas čini dvostrukim taocem. Za mudžahedinske zločine pred Haškim tribunalom odgovaraju oficiri Armije BiH, a prisustvo i širenje ideologije globalnog džihada u toj zemlji se kvalificira kao prijetnju po međunarodnu sigurnost.

Podjednako, ako ne i opasnije su šutnja i pasivnost s kojima se danas u BiH prema ovom problemu odnose suodgovorni za njegov nastanak. Gotovo institucionalizirana zakovanost u takvo stanje dovodi do toga da snažno poricanje postaje gotovo automatska kolektivna rekacija kojom se dočekuje svaka priča o ovoj temi i potiče sumnja u dobre namjere onih koji je pokreću.

Šutnja i poricanje su razumljivi. Dok su najtraženiji optuženici za ratne zločine nad Bošnjacima još uvijek na slobodi i dok se za stotinama njihovih žrtava još uvijek traga, u običnim ljudima priča o vezi Bosne i posebno Bošnjaka s međunarodnim terorizmom vrijeđa uspomenu na nedužne ratne žrtve. Za one koji su poticali širenje konfrontacijskog tumačenja islama i pomagali djelovanje u Bosni i Hercegovini aktivista pokreta međunarodnog džihada, šutnja služi kao zaštita od odgovorosti, a i od neugodnih pitanja o krajnjim korisnicima velikih iznosa novca koji od početka ’90-ih do danas prate ovaj proces.

Priča o Bosni i "ratu protiv terorizma" ukazuje da je, s međunarodnog stajališta, ono što se događa u ovoj zemlji važno i zavređuje odlučnu akciju samo onda kada može izazvati jasne i konkretne posljedice po ključne međunarodne faktore, prije svih po Sjedinjene Države. Takvih je dokaza bilo i ranije.[145]

Brojne analize danas pokazuju kako je stvarna prijetnja po međunarodnu sigurnost u BiH relativno mala. Prioritetna područja u ratu protiv terorizma još su uvijek na drugim stranama svijeta. Dok god je tako, međunarodne sigurnosne strukture neće se u većem obimu izravno baviti Bosnom i Hercegovinom, barem ne u mjeri i na način kako je to učinjeno u jesen 2001., neposredno nakon napada na New York i Washington. Umjesto toga, nadgledanje sumnjivih aktivnosti u Bosni bit će prepušteno nadležnim domaćim i ovdje prisutnim međunarodnim strukturama. Nema sumnje da će u to i dalje biti uključene i sigurnosne službe iz neposrednog susjedstva, koje će stanje u BiH "držati na oku". Nekima od njih još su od ranije i upravo za tu namjenu, znatno ojačane operativno-tehničke mogućnosti, posebno za presretanje i praćenje telekomunikacija. Američka i hrvatska obavještajna zajednica prošle su godine sastavile zajednički izvještaj o "opasnosti od islamskih skupina koje djeluju u Bosni", iz kojega se vidi da se aktivnosti na tom planu intenzivno prate već više godina.

Potreba da se "islamska opasnost" u Bosni drži pod kontrolom, mogla bi navesti međunarodne faktore da djeluju i politički, balansirajući unutar bosanskog etnopolitičkog trokuta, i to u korist srpskog i hrvatskog otpora jačoj integraciji zemlje. Na taj bi način ostvarivanje bilo kakvog važnijeg bošnjačkog interesa dodatno ovisilo od međunarodne podrške, pa bi u zamjenu za nju bilo moguće iznuditi nove sigurnosne ustupke, poput ranijih deportacija sumnjivih stranaca ili dodatnih provjera njihovih državljanstava.

Prisustvo konfrontacijskog tumačenja islama (vehabizma, selefizma ili alkaidizma) i s njime povezanih skupina, nije glavni problem Bosne i Hercegovine. No, pridoda li se i on preostalim važnijim a još uvijek neriješenim problemima koji godinama blokiraju suštinski napredak ove zemlje, ona bi se mogla dodatno zakovati u stanje "institucionalizirane privremenosti" (Richard K. Betts) i nemoći. Sa stajališta međunarodnih faktora, upravo u takvoj postavci lakše je utjecati na razvoj prilika u BiH i držati ih pod kontrolom, podržavajući naizmjenično suprotstavljene interese ovdašnjih etnopolitičkih elita. Uvjerio se u to još 1917. ovdašnji austrougarski upravitelj, general Stevan Sarkotić, čija cinična pouka kao da i danas zlokobno odjekuje u djelima i držanju njegovih modernih međunarodnih nastavljača: "Nikakva politika je najbolja politika u Bosni".

[145] Rat na prostoru bivše Jugoslavije, pa i u BiH, nije spriječen odlučnom diplomatskom ili vojnom prijetnjom, a kamo li akcijom izvana jer ga se nije smatralo presudno važnim i vjerovalo se da ga je moguće izolirati i pustiti da, kao "požar u makiji" ("bush fire"), izgori iznutra i sam se ugasi. Tek kada se procijenilo da nastavak bosanskog rata nosi opasan potencijal za budućnost NATO-a i američkih predsjedničkih izbora 1996, on je zaustavljen odlučnijom vojno-diplomatskom inicijativom.