III Ideološka osnova pokreta

Terorističke akcije, izvedene širom svijeta nakon 11. septembra 2001., danas se, po automatizmu, pripisuju "islamskom terorizmu." Međutim, iza ovih akcija stoje ideologija i ljudi kojima su tradicionalne vrijednosti sekularnih muslimanskih društava gotovo jednako omražene kao i tradicionalne vrijednosti zapadne civilizacije. Ta ideologija ima osnivača, ime i znatan broj sljedbenika, kaže Stephen Schwartz, autor knjige Dva lica islama. [23]

"Kada se vehabizam prvi put pojavio u 18. stoljeću u pokrajini Nadžd, u istočnoj Arabiji, njegovi sljedbenici – vehabije, među svojim su suvremenicima bili nazivani ‘ljudima bez zakona’ jer su odbijali sve postojeće pravne škole sunitskog islama. Živjeli su u zemlji tako dalekoj i nerazvijenoj da u njoj Otomanska imperija nije nalazila za vrijedno uspostaviti svoju upravu. Tu nije bilo nikakve ekonomske aktivnosti osim pljačkaških napada članova ‘kuće Sauda’ na karavane hodočasnika koje su prolazile ovim krajem na putu iz Kuvajta za Mekku. Čudnim stjecajem povijesnih okolnosti, ovaj totalitarni islam se javlja u tom zabačenom dijelu istočne Arabije u isto vrijeme kada Otomanska imperija ulazi u razdoblje slabosti i razgradnje. Muhammad ibn Abd al-Wahhab tada počinje propovijedati krajnje fundamentalističko, puritansko, ogoljeno i usko tumačenje islama.[24] Njegov fundamentalizam je jednostavan za razumjeti jer se radi o vrlo pojednostavljenom tumačenju vjere. U osnovi, tvrdio je da su se, nedugo nakon smrti Poslanika Muhammeda, muslimani ponovo vratili u nevjerništvo, u stanje u kojem su bili prije pojave islama, između ostaloga i time što su zadržali stare običaje, njegovali sufizam i dopustili stvaranje šiitskog ogranka islama," kaže Schwartz. [25]

Ibn Abd al-Wahhab je vjerovao da se ljudsko društvo treba urediti po božijem a ne po ljudskom zakonu. Međutim, do 18. stoljeća, društva u mnogim    muslimanskim zemljama uređivana su i po narodnom, običajnom pravu. Tako se osmanski vladari nikada nisu odrekli turskog običajnog prava i uveli isključivu vladavinu Šerijata. Slično je bilo u drugim muslimanskim zemljama, od srednje Azije do Indije, čiji se vladari nisu odrekli običajnog prava. Uz to, modernitet donosi novine koje su prihvaćene jer se ne smatraju protivnima islamu. No, Ibn Abd al-Wahhab je tvrdio da su na taj način muslimani napustili "izvornu vjeru", okrenuli joj leđa i vratili se u nevjerništvo. To je u islamu do tada bila nečuvena tvrdnja, kaže Stephen Schwarz.[26]

"Poslanik Muhammed je rekao da ako jedan musliman optuži drugoga da je nevjernik, taj koji optužuje je sam nevjernik. U svojoj Knjizi o islamskom monoteizmu (Kitab at-Tawheed) Ibn Abd al-Wahhab tvrdi kako je neophodno ispitati vjeru svakog muslimana, te da sve one koji se  ne podvrgnu njegovom tumačenju islama treba proglasiti nevjernicima, napasti ih, ubiti i oduzeti imovinu. Njegov pokret nije odmakao daleko sve dok nije sklopio savez s ‘kućom Sauda’ čiji su se članovi bavili razbojništvom i pljačkaškim pohodima. Islamski učenjaci toga vremena tvrdili su kako je jedini temelj za uspostavu ovog saveza bila činjenica da je vehabizam pljačku pokorenih ‘nevjernika’ proglasio legitimnom. Od sredine 18. do početka 20. stoljeća vehabije i Saudijci poduzeli su seriju akcija u kojima su osvojili veći dio Arabijskog poluotoka. Konačno, 20-ih godina 20. stoljeća, u drugom pokušaju, uz pomoć Britanaca, uspjeli su osvojiti Mekku i Medinu. Uspostavili su rekacionarnu utopiju, u kojoj se sadašnjost temelji na viziji prošlosti. Poput njemačkog nacizma i talijanskog fašizma, u sadašnje vrijeme se nastoji projicirati viđenje zlatnog doba, koje je navodno postojalo u prošlosti i u koje sada treba vratiti sve muslimane. Od prve polovice 20. stoljeća počinje ozbiljan rad na vehabizaciji cjelokupnog islama," kaže Schwartz.

Više nepovezanih događaja iz relativno bliske prošlosti dodatno je utjecalo na širenje i snaženje toga pothvata i dovelo ga do stanja u kojem je danas, tvrdi Schwartz.

"Prvi (faktor) bilo je otkriće nafte i pritjecanje ogromnih prihoda, koji su obogatili Saudijce. Drugi je pojava naserizma u Egiptu, kao izazova islamski orijentiranoj politici u arapskom svijetu. [27] On je potakao konzervativnu reakciju Saudijaca koji stvaraju neku vrstu vehabijske Kominterne, takozvani Svjetski muslimanski savez. Treći faktor je pojava Homeinija u Iranu krajem ‘70-ih godina prošloga stoljeća, koji je Saudijce i vehabije suočio s ogromnim problemima. [28] Homeini je posjedovao nekoliko prednosti, katastrofalnih za vehabije i za Saudijsku Arabiju. Prije svega, bio je iz Irana, zemlje prema čijoj kulturi, civilizaciji i hiljadugodišnjem Perzijskom carstvu Saudijci imaju ogroman kompleks niže vrijednosti, rekao bih - s pravom. Drugo, on je šija (šiit),[29] odnosno pripadnik zajednice koju vehabije preziru i vjeruju da je nastala židovskim upadom u islam. Treće, Homeini je imao karizmu lidera islamskog svijeta kao malo tko prije njega. I četvrto, Homeini nije bio licemjer poput bogatih Saudijaca koji javno propovijedaju vehabizam, a unutar zidova kojima okružuju svoje palače uživaju u svakom mogućem poroku sa Zapada i uopće ne žive kao muslimani. Ekstremistički režim koji je licemjeran više je opasan za stanje stvari u svijetu od onoga koji to nije. Oba su problematična jer su ekstremističke diktature, ali režim koji nastoji dokazati svoju autentičnost, u ovom slučaju saudijski, uvijek  ima dodatni poticaj da stvara probleme," kaže Schwartz. 

Saudijska Arabija je svojim granicama obuhvatila najsvetija mjesta islama, i za državnu ideologiju prihvatila njegovo puritansko tumačenje. Kao formalno prva zemlja islama, ona nastoji potaći i druge muslimanske zemlje da prihvate ovu ideologiju i uspostave islamsku teokraciju. Za takve pothvate nije dovoljan samo ideološki rad. Postizanje toga cilja najčešće pretpostavlja slabljenje i zbacivanje režima u tim zemljama, te neutralizaciju utjecaja sa Zapada. Za zbacivanje, po vehabijskim standardima nevjerničkih vlada, potrebno je pribjeći revolucionarnim metodama. Ali, država kao Saudijska Arabija ne želi biti javno povezana s takvim akcijama. Rješenje, ipak, postoji, tvrdi Evan F. Kohlmann.

"Vehabizam je oblik ideologije koji je tipičan za Saudijsku Arabiju, dok bi selefizam bio izvozna varijanta te ideologije, koju susrećemo izvan te zemlje. Ibn Wahhab je bio Saudijac i njegovo je učenje u toj zemlji prihvaćeno kao nacionalna ideologija. No, kada se ta ista ideologija širi u druge dijelove svijeta i kada je prihvaćaju i prenose ljudi koji nisu Saudijici, obično se naziva selefizmom.  On je ideološka podloga Al-Kai’de. Začuđujuće je kako se selefizam uspio proširiti u svijetu. Glavni razlog leži u činjenici da se za to koristi saudijski novac. Filozofija vladajuće saudijske elite, koja iza toga stoji, je jednostavna - džihad je odličan, samo ne u Saudijskoj Arabiji. Dok god ste spremni voditi džihad protiv nevjernika po svijetu - dobro je i evo vam novac za to," kaže Kohlmann.

Odnos Saudijske Arabije i takozvanoga pokreta međunarodnog džihada, lakše je razumjeti ako se primijeni povijesna analogija iz ne tako davne prošlosti, kaže James Woolsey, bivši direktor američke Središnje obajveštajne agencije (CIA). [30]

"Vehabije u Saudijskoj Arabiji i islamski džihadisti poput Al-Kai’de suglasni su gotovo u svemu, osim u tome tko će biti glavni. Spor leži u  dilemi da li će sva moć i kontrola biti u rukama jedne zemlje - Saudijske Arabije, ili će svi koji žele sudjelovati u globalnom džihadu moći po želji otimati avione i zabijati ih u zgrade u New Yorku ili negdje drugo. Taj spor pomalo podsjeća na onaj što je tokom 30-ih godina prošloga stoljeća izbio između staljinista i trockista. Vehabije su poput staljinista, vjeruju u potrebu odanosti jednoj državi - Saudijskoj Arabiji. S druge strane, islamski džihadisti su više nalik na trockiste koji su željeli prenijeti svoju revoluciju u sve dijelove svijeta. Rekao bih da vehabije i islamski džihadisti, poput onih iz Al-Kai’de, nisu istinski predstavnici islama i ne treba ih takvima ni smatrati, baš kao što ni biskupa Torquemadu i njegovu španjolsku inkviziciju s kraja 15. stoljeća, svijet nije smatrao istinskim predstavnicima kršćanstva nego totalitarnim bastardima. Vehabije i Al-Kai’da su njihovi moderni ekvivalenti," kaže Woolsey.

[23] Stephen Schwartz, The Two Faces of Islam: The House of Sa’ud From Tradition to Terror, New York: Doubleday, 2002. Knjiga je prevedena u BiH pod naslovom  Dva lica islama, Sarajevo, Tugra, 2005.

[24] Muhammad ibn Abd al-Wahhab al-Tamimi (1703–1792), arapski teolog, rođen u Najdu, u današnjoj Saudijskoj Arabiji, najpoznatiji je učenjak selefijskog pokreta čiji je cilj navesti sve muslimane na povratak izvornim principima islama (as-salaf as-saliheen), te na odbacivanje novotarija i idolatrije za koje se tvrdi da su, pod različitim okolnostima, prodrli u vjeru i u njoj se ustalili.

[25] Stephen Schwartz, razgovor s autorom, Prag, 3.5.2006. Ako nije drugačije naznačeno, svi citati Stephena Schwartza su iz tog intervjua.  Sufizam je zajednički naziv za različite islamske pokrete koji se odlikuju inzistiranjem na askezi i misticizmu, odnosno pronalaženju duhovne istine kao krajnjeg cilja svakog pojedinca. Naziv je prihvaćen među orijentalistima 19. stoljeća, a korijen mu dolazi od arapske riječi تصوف tasawwuf. Sufizam inzistira na unutarnjim aspektima islama, odnosno na usavršavanju vjere i odricanju od ega, nasuprot inzistiranju na pravnim aspektima islama.

[26] Zanimljivo je da je jedan od prvih protivnika Ibn Abd al-Wahhaba bio njegov rođeni brat Sulejman, autor knjige Božanske munje kao odgovor vehabijama. Više o vehabizmu u knjigama: Jasmin Merdan i Adnan Mešanović, Vehabizam/Selefizam – Ideološka pozadina i historijski korijeni, Sarajevo, Srebrno pero, 2006; Hamid Algar, Vehabizam – kritički osvrt, Zagreb, 2004.

[27] Panarapski pokret, nazvan prema egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru (1918-1970) koji je bio na čelu te zemlje od 1954. do smrti, 1970. Nasser je vojnim udarom zabacio monarhiju u Egiptu, postao predsjednik vlade i kasnije republike. Proveo je ujedinjenje Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku i postao njezin prvi predsjednik. Smatran je najvažnijim arapskim političarom svoga vremena i borcem za oslobađanje arapskog svijeta od kolonijalizma. Vjerovao je da arapski nacionalizam treba graditi na temelju istog jezika, kulture i civilizacije, te da u njega treba uključiti i arapske kršćane. Bio je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i pobornik arapskog puta u socijalizam. Nasser je zabranio Muslimansku braću, organizaciju koja se borila za uspostavu teokratske islamske države u Egiptu. Njegova vizija svearapskog jedinstva propala je 1967., tokom Šestodnevnoga rata u kojem je mala židovska država  Izrael porazila združene arapske armije. Propast naserizma i koncepta arapskog ujedinjenja oko zajedničkog kulturnog identiteta, ojačao je uvjerenje, u Egiptu, ali i drugdje, da samo islam može biti pravi izvor arapskog jedinstva i da samo povratak izvornome nauku Poslanika Muhammeda i njegovih ranih sljedbenika može omogućiti Arapima da ponovo dominiraju čovječanstvom.

[28] Ruhollah Musavi Homeini (1900-1989), šiitski muslimanski klerik i politički vođa koji je1979. izveo Islamsku revoluciju u Iranu, kojom je zbačena vladavina posljednjega iranskog šaha Mohammeda Reze Pahlavija. Nakon revolucije, Homeini postaje vrhovni iranski vjerski i politički vođa.

[29] Nakon sunijske, druga zajednica po broju sljedbenika u islamu. U prijevodu, šiit (šija) znači sljedbenik (imama) Alije, rođaka i zeta Poslanika Muhammeda, prvog mladića koji je primio islam i kojega šije smatraju jedinim autentičnim Muhammedovim nasljednikom. Sunije (suniti) smatraju da je Muhammedov nasljednik kalif Abu Bakr, te nakon njega kalife Umar i Uthman. Ova razlika dovela je do različitih tumačenja pojedinih dijelova Kur’ana i Hadisa (Poslanikovih propovijedi) u šiitskom i sunijskom ogranku islama. Odnosi dviju zajednica kroz povijest obilježeni su netrpeljivošću, međusobnim optužbama za nevjerništvo (kufar) i sukobima. Vjeruje se da je među muslimanima danas u svijetu između 85 i 90 posto sunija, te oko 10 do 15 posto šija. Ukupan broj šija procjenjuje se na oko 220 miliona. Zemlje s najvećim procentom šiitskog stanovništva su Iran, Irak, Bahrein, Oman, Azerbajdžan. Brojna šiitska manjina živi u Afganistanu, Siriji, Libanonu, Pakistanu, Turskoj i Jemenu. Za bolji uvid u povijest i današnji položaj šiitskog ogranka islama, vidi: Vali Nasr, The Shia Revival: How Conflicts within Islam Will Shape the Future, New York, NY: W. W. Norton & Company, 2006.

[30] Jeffrey Donovan, "Forum 2000 Looks At War on Terror," Radio Free Europe/Radio Liberty, 10.10. 2005.