XVI Mit ili stvarna opasnost?

Tragično i spektakularno 11. septembar 2001. je označio početak novoga sukoba svjetskih razmjera. To nije rat protiv terorizma, kako sugerira loše i ne slučajno izabrana sintagma, nego rat protiv ideologije i pokreta, koji imaju globalan cilj, i protagonista, koji su raspoređeni i djeluju globalno.

Poput drugih velikih i totalitarnih ideja iz povijesti i ovaj put je cilj promijeniti ljudsko društvo, učiniti ga jednoobraznim, a tako valjda boljim, te ga modelirati po obrascima ranog, odnosno takozvanog izvornog islama. Svako tko se opire, legitimna je meta protiv koje je dopušteno upotrijebiti sva sredstva. Neprijatelji su posvuda, od muslimana koji "žive u neznanju" u sekularnim islamskim državama, preko kršćana, hindusa i budista, do arhetipa neprijatelja - Židova i njihove države.

Terorizam je taktika koju je nametnula nužda jer iza pokreta međunarodnog džihada ne stoje ili ne žele biti viđene države i vlade koje bi taj rat vodile vlastitim vojskama. No, neke ga zemlje potiču, pružaju mu financijsku i logističku potporu.

S druge strane ove globalne fronte je takozvana antiteroristička koalicija, koju predvode Sjedinjene Američke Države. Ograničena predrasudama o drugima i iluzijama o sebi, u procjepu između moralnih standarda u koje vjeruje i zaštite interesa krupnog kapitala od kojega živi, prva zemlja antiterorističke koalicije u ovome se ratu ponaša, narodski rečeno, kao slon u dućanu s porculanom.

Stati danas na stranu takve Amerike ne znači stati na stranu univerzalog dobra, no ostati po strani nosi veliki rizik – opasnost od gubitka slobode.

Gdje je onda u takvoj globalnoj postavci, zbilja mjesto Bosne i Hercegovine?

Za dio promatrača odgovor je već odavno jasan. Među njima je Jüergen Elsässer, autor knjige Kako je džihad došao u Evropu: Sveti ratnici i tajne službe na Balkanu.

"Analizirao sam izvještaje zapadnih obavještajnih službi o stanju u Bosni tokom 2003. i 2004. godine. U tim se izvještajima jasno navodi, da u ruralnim oblastima Bosne postoji neka vrsta logora za terorističku i vjersku poduku mladića koje organiziraju omladinske organizacije povezane sa Strankom demokratske akcije. Radi se o ljetnim kampovima čiji se polaznici indoktriniraju radikalnim vehabizmom i uče kako ubijati," tvrdi Elsässer.

Deseci istraga o terorističkim napadima počinjenima u svijetu u proteklih petnaestak godina, utvrdili su povezanost njihovih počinitelja s Bosnom i Hercegovinom. Većina ih je u ratnim i poratnim godinama prošla kroz tu zemlju, uspostavila veze i ostavila neki trag. Video snimke logora za koje se tvrdi da služe za obuku "islamskih terorista" u Bosni, danas rado na svojim internetskim stranicama pokazuju i oni koji se njima hvale i oni koji time dokazuju tezu o BiH kao sigurnom utočištu terorista. No, neke su činjenice ipak nepobitne, priznaje Jüergen Elsässer.

"Istražujući ovu temu, nikada nisam naišao na pomen nekog Bosanca koji je bio povezan s aktima međunarodog terorizma. Kad sam proteklih godina boravio u Bosni, doduše samo u većim gradovima, stekao sam dojam da tamošnji muslimani nisu toliko ludi koliko bi to željeli mudžahedini. Nadam se da nisu u stanju svoje ludilo prenijeti na bosansku mladež. No, opasnost i dalje postoji jer su mladi u beznadnom položaju, kao i u većini balkanskih zemalja, nemaju posla, ne vide budućnost i lako mogu biti uvučeni u to ludilo. Po meni, prava prijetnja su mudžahedini koji su ostali u Bosni," tvrdi Elsässer.

Većina do sada registriranih aktivnosti u Bosni koje se mogu dovesti u vezu s često pominjanim pokretom međunarodnog džihada, ograničene su na pojedinačne slučajeve, kaže Dragan Lukač.

"Mi znamo da su neki naši ljudi u prošlim godinama imali neposredniju relaciju prema nekim aktivnostima ove vrste, prema nekim centrima – recimo u Milanu, gdje je jedan od islamskih centara – u smislu uključivanja ili ostvarivanja kontakata s određenim ljudima koordiniranim iz takvog centra. Neki naši momci su – to nisu neke velike brojke, govorim o pojedincima – u organizaciji takvih struktura odlazili na određena ratišta u svijetu, kao što je Čečenija. Neki naši momci, s ovog prostora, su na takvim ratištima izgubili živote. Tako da same te pojave govore, i ne treba zatvarati oči pred tim, da uvijek postoji mogućnost da se pojedinac angažira, iz raznoraznih razloga, za izvođenje ovakvih aktivnosti. Prema tome, ne treba to odbaciti kao mogućnost. Ali to ne znači da postoje na stotine nekih mladih ljudi bošnjačke nacionalnosti ili islamske vjere, osposobljenih, obučenih, provedenih kroz ne znam kakve kampove i spremnih za izvršavanje zadataka Al-Kai’de po Evropi. To su neutemeljene ocjene, neodmjerene ocjene, zapravo ocjene koje nemaju svog realnog uporišta. [140]

U posljednje vrijeme Bosna i Hercegovina se pominje i kao idealno mjesto za vrbovanje "bijelih muslimana" koji bi, zbog boje kože, mogli neopaženi izbjeći rasno profiliranje koje se na Zapadu sve više uvodi kao prva mjera zaštite od mogućih terorističkih napada.[141] Teza je neodrživa, tvrdi Esad Hećimović, novinar sarajevskog magazina Dani. 

"Mislim da je to ili primjer lošeg novinarstva ili je riječ o rasističkim predrasudama. Prvo, pojam ‘bijelog muslimana’ je nemoguće upotrebljavati, ni sa islamskog, ni sa bilo kojeg drugog stajališta, jer jednostavno islam ne vrbuje ljude na osnovu boje kože. Muslimani su različitih i nacija i boje kože, i to nije osnov po kojem neko može postati musliman. Ukoliko neko želi da govori o bijelim muslimanima, ne mora da dolazi u Bosnu i da traži Bošnjake kao navodno bijele muslimane, već neka potraži realne terorističke slučajeve u kojima su bili angažovani, naprimjer, konvertiti francuske ili njemačke nacionalnosti. Moje je uvjerenje, na osnovu onoga što sam do sada istraživao, čitao, slušao i razgovarao da je veća mogućnost od terorističkih napada u kojima bi bili angažovani konvertiti iz evropskih država kojima su veliki zapadni centri potpuno prirodno okruženje, nego neki Bošnjak sa planina u Bosni ili iz nekog udaljenog bosanskog sela koji ne zna ni po aerodromu da hoda kako treba," kaže Hećimović.

Jedina osoba bosanskohercegovačkog porijekla koja je do sada optužena za pripremanje terorističkog napada u BiH je švedski državljanin Mirsad Bektašević, koji je uhapšen u Sarajevu 19.10.2005. Sa još dvije osobe Bektašević je optužen i nepravomoćno osuđen (10. januara 2007.) na 15 godina i 4 mjeseca zatvora za pripremu "terorističkog napada radi prisiljavanja neutvrđene europske zemje na povlačenje vojnika iz Iraka i Afganistana". Kod optuženika je pronađeno 20-ak kilograma eksploziva, samoubilački pojas i video-kaseta na kojoj je prikazano sklapanje i aktiviranje eksplozivne naprave, kao i samoubilačka poruka prijetnje Europi. [142] No, kada se radi o teroristima, često je i jedan dovoljan, kaže stručnjak za ovu oblast Zoran Dragišić.

"Postoji jedna ideja o tome kako radikalizovati Bosnu, o kojoj su govorili ideolozi. Verovalo se da kada prvi mudžahedin iz Bosne pogine negde u džihadu, da će se to smatrati velikim uspehom. To se navodno dogodilo kada je jedan Bosanac, pod imenom al-Bosani, poginuo u Afganistanu. Međutim, očigledno je da se među bosanskim muslimanima, ali čini mi se i među Albanacima, taj ‘islamski terorizam’ nije primio. Treba ipak imati u vidu specifične okolnosti u kojima ti ljudi žive i u kojima su se razvijali. Ubeđen sam da je u Bosni vrlo teško regutovati veliki broj terorista. To je srećna okolnost, međutim, imamo primer malog Bektaševića koji je bio vrlo odlučan da izvrši teroristički akt, ali čak i tu se operiše s vrlo malim brojem ljudi. Čak i pet ljudi ako uspete da radikalizujete kad je u pitanju terorizam - i to je veliki uspeh," kaže Dragišić.

Rohan Gunaratna se danas smatra vrhunskim svjetskim autoritetom za međunarodni terorizam. U raspravi o mjestu Bosne u kontekstu sukoba sa sljedbenicima ideje globalnog džihada, Gunaratne vjeruje kako nema dilema.

"Teroristička prijetnja u Bosni je vrlo mala, jer su muslimani koji žive u toj zemlji tolarentan i umjeren narod. Vrlo mali broj ih je radikaliziran. Može se reći, da tu, unutar jedne miroljubive nacije, djeluje šačica ekstremista," kaže Gunaratna.

Ako je zbilja tako, otkud onda deseci knjiga, novinskih tekstova, dokumentarnih programa i javnih istupa u kojima se tvrdi upravo suprotno? Baveći se ovom temom, s tim se pitanjem suočio i Evan F: Kohlemann, autor knjige Al-Kai’din džihad u Evropi: Afgansko-bosanska mreža.

"To je uglavnom  smeće. Većina ljudi piše te stvari da bi postali slavni ili zaradili na toj temi. Napisao sam knjigu jer sam otkrio, istražujući ovu temu za sasvim druge potrebe, da zapravo ne postoji ništa što je o njoj napisano, a da zadovoljava temeljne akademske ili profesionalne standarde. Imajući u vidu obim dostupnih otvorenih izvora, naravno pod pretpostavkom da ih znate naći i koristiti, gotovo je nevjerovatno da nitko nije našao za vrijedno napisati vjerodostojnu rekonstrukciju svega što se na tom planu događalo u Bosni. A to što se događalo pruža vrlo važne lekcije ne samo za budućnost Europe nego općenito za praćenje aktivnosti skupina poput Al-Kai’de u regionalnim konfliktima na mjestima poput Bosne. Iz toga smo iskustva mogli naučiti lekcije koje očito nismo, a koje su mogle spasiti mnogo života u Iraku," kaže Kohlmann.

Ako je prema pisanju zapadnih medija o vezi Bosne i međunarodnog terorizma neophodan oprez, prema medijskim napisma koji o toj temi nastaju u regiji najbolje se odnositi kao da ne postoje, upozorava Evan F. Kohlmann.

"To je čista propaganda. Poznajem Srbe, Hrvate i Bošnjake, poznajem i volim Bosnu i Balkan, ali činjenica je da ljudi tamo prečesto imaju vrlo nacionalno obojene stavove o ratu. To se održava i kroz pisanje o ovoj temi. Kad sam pisao knjigu, koristio sam samo originalne izvore iz Hrvatske i Srbije, dakle dokumente koji nisu mogli biti krivotvoreni. Osim njih, ništa što je nastalo u Srbiji ili Hrvatskoj nisam mogao uzeti za ozbiljno. To je na kraju i dovelo do toga da knjigu napišem oslanjajući se više na originalne izvore Al-Kai’de. Prvo sam pročitao te izvore. Kada sam vidio koliko ima toga materijala i koliko je dostupan, jednostavno nisam mogao vjerovati da nitko za njega ne zna i da ga nitko do tada nije koristio. Činilo mi se, to je gotovo zločin jer se radi o vrlo važnom poglavlju nedavne povijesti, koja već lagano tone u zaborav," kaže Kohlmann. [143]

Odnos nekih krugova u Beogradu i Zagrebu prema Bosni, nerijetko je obilježen i odnosom tih sredina prema islamu i muslimanima. Odražava se to i kroz hrvatski i srpski nacionalni pokret koji su, u različitim fazama, Bošnjake-muslimane smatrali integralnim, ali u tuđinskoj vjeri odrođenim dijelovima svojih nacionalnih matica, ili ih proglašavali neprijateljima na kojima je trebalo osvećivati višestoljetno "ropstvo pod Turcima" ili se od njih ograđivati novim "kršćanskim predziđima." Nepoznavanje islama mogao bi biti jedan od razloga takvog odnosa, kaže Predrag Matvejević, publicist i profesor na Sveučilištu La Sapienza u Rimu.

"To neznanje ne ide samo prema muslimanima iz Bosne i Hercegovine. Ja sam, recimo, protestirao zbog toga što se poistovjećuju termini ‘islam’ i ‘islamizam’, ‘islamizam’ i ‘islamski integrizam’, ‘integrizam’ i ‘fundamentalizam’. Čak i u tom fundamentalizmu postoji jedna mistična struja koja nije agresivna, a postoji i ona teroristička. Sve te asimilacije i zamjene jedno s drugim vode prema nerazumijevanju. Što se tiče muslimana iz bivše Jugoslavije, napose iz Bosne, tu je očito bilo nerazumijevanje jako veliko. Tome su pridonijeli, naravno, i naši gospodari rata. Miloševićeva, zatim i Tuđmanova strana, htjeli su prikazati taj islam u BiH kao neku platformu svjetskoga islama koji hoće da se uvuče u Europu. I htjelo se prikazati legitimnu obranu Bosne, njezina muslimanskog stanovništva, kao eto borbu mudžahedina protiv kršćanstva. Jedan od Tuđmanovih nasljednika, koji je momentalno propao, Ivić-Pašalić, kad je išao u Njemačku negdje nakon što su 11.9.2001. srušeni tornjevi u New Yorku, rekao je: ‘Eto vidite protiv koga smo se mi borili!’, želeći poistovjetiti naše muslimane iz BiH sa atentatorima, teroristima i fundamentalistima svjetskoga islama," kaže Matvejević. 

Nepoznavanje i nerazumijevanje islama i muslimana ne može biti izgovor za nerijetka nastojanja susjeda da se Bosnu i Bošnjake smjesti u tabor "međunarodnoga džihada", kaže Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

"Ne radi se o tome da ljudi iz našeg najbližeg okruženja, pogotovo misleći na naše istočne i zapadne susjede, ne znaju ko su muslimani i šta je islam kao jedna monoteistička religijska tradicija koja se obično, čak i u njihovoj literaturi, dakle literaturi koju promiču i katolički i pravoslavni teolozi, klasificira kao tradicija koja pripada također tom takozvanom abrahamovskom, svetopovijesnom krugu. S druge strane, kada nam slične kvalifikacije dolaze iz zapadnoevropske hemisfere, također bismo mogli reći da su to stvari koje se predumišljajno rade, stvari koje se ne rade iz neznanja, nego jednostavno iz određene želje. U Bosni se treba staviti prepona za svaku moguću vrstu napredovanja, čini se iz jednog jedinog ili bar najkrupnijeg razloga – zato što Bošnjaci, trenutačno i još uvijek u Bosni dominantna etnička zajednica, slučajno ili ne, pripadaju islamskoj religijskoj tradiciji. Osim toga, ta vrsta kvalificiranja, jednog predrasudnog, predumišljajnog i u svakom slučaju nedobronamjernog, nije pojava koja je vezana samo za ove posljednje ratove koji su se desili na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. To je nešto što ima zaista jednu dugu genezu. Ona bi se gotovo mogla, na neki način, protegnuti na stoljeća. Recimo, u ovom slučaju imam na pameti jedan poseban žanr literature koja se profilirala i pisala najmanje četiri stoljeća u zapadnoj Evropi. To je zapadnoevropska orijentalistička literatura, u kojoj su ljudi različitih profila i zvanja, od kardinala do filozofa, teologa, pjesnika i književnika, pa i umjetnika, rekao bih, stvarali djela, čija se brojka kreće oko 250.000 ozbiljnih naslova, koja su podređena akademskim pravilima, a gdje su islamska religijska tradicija i muslimani sustavno diskreditirani. O njima razvijane strašne predrasude i iskrivljivane slike, koje su, na kraju krajeva, i danas još uvijek aktuelne, koje su i danas na snazi, koje i danas, rekao bih, funkcioniraju kao stanoviti supstrat ili, ako mogu tako reći, jedan duhovni humus, na koji se oslanjaju ili iz kojeg izrastaju kvalifikacije ove vrste. Onda je to uvijek dobar razlog i izgovor za sve one koji su počinili strašne zločine i sad ih žele relativizirati ili na neki način postaviti neku vrstu uranilovke kao – svi su podjednako krivi i svi su podjednako činili zločine i svi podjednako treba da odgovaraju. Sve ovo tada dođe kao dobar izgovor, pa se kaže – vidite, mi smo htjeli napraviti to predziđe, mi na Balkanu jesmo bili predziđe da se tako jedna destruktivna ideja i ideologija ne bi dalje širila na Zapad i poništila, kako oni uvijek kažu, temeljne, tradicionalne, prepoznatljive, kršćanske vrijednosti u znaku kojih Evropa već stoljećima živi. Takvim idejama se na Zapadu širom otvaraju vrata, iako one, zaista, niti su ozbiljne, niti su realne, niti su utemeljene, niti su ičim opravdive. Međutim, one su danas u opticaju i one se ne osuđuju, a osuđuje se jedan autohton evropski narod kakvi su Bošnjaci, koji su po svojoj religijskoj opredijeljenosti muslimani i koje se, iako još ništa lošega nisu učinili, već pokušava kvalificirati kao potencijalne ‘bijele’ terorističke ubice, koji će biti novi strah i trepet ili novi val terorizma, kako na Balkanu, tako i u Evropi. S jedne strane, to ima za cilj da se relativiziraju zločini koji su se desili prije svega u Bosni, ali i šire na Balkanu, a s druge strane, mislim da na Zapadu i u zapadnoj Evropi postoje još uvijek neki politički krugovi koji Bosnu ne žele vidjeti na mapi i koji bi i tu vrstu potrebe, preko ovakvih kvalificiranja, željeli na neki način zadovoljiti," obrazlaže profesor Hafizović.

Odnos bosanskih susjeda prema širenju konfrontacijskog tumačenja islama i problemima što ih je on, u kontekstu "rata protiv terorizma", otvorio u Bosni i Hercegovini, dobrim je dijelom ukorijenjen u kolektivnom odnosu prema prošlosti, tvrdi publicist Stephen Schwartz, autor knjige Dva lica islama.

"Uvijek sam prepoznavao razliku u odnosu Srba i Hrvata prema muslimanima. Srbi su se, zapravo, pribojavali muslimana jer su se povijesno osjećali poraženima i poniženima, upravo od muslimana. Hrvati ih se nisu tako bojali i zbog povijesne spoznaje da su oni bili ti koji su spriječili daljnji prodor Otomanskoga carstva na Zapad. Kroz povijest, hrvatski intelektualci, pisci i povjesničari, znatno su otvorenije pristupali islamu i upoznavali ga. Hrvati su se oduprli Turcima, sačuvali su dio teritorija i nacionalni identitet, pa stoga nije ni bilo razloga da islamu pristupaju s nekim pretjeranim uzbuđenjem ili s osobitim kompleksom niže vrijednosti. Srbima koji su bili poraženi od Turaka, u kolektivnu svijest kao da je utisnut osjećaj poniženja, krivnje i samoprezira. Stoga ih se većina nije u stanju racionalno odnositi prema muslimanima. Tome još treba dodati neumorne napore nekih zlonamjenih krugova u Beogradu da sve što se događa u Bosni, posebno kada se radi o muslimanima, uvijek prikažu što je crnje moguće. Zbog toga će se nastaviti ove glasine i naslovi u kojima se tvrdi kako Al-Kai’da organizira logore za obuku terorista u Bosni, ali takve priče nikada neće imati nastavak, neće biti dodatnog izvještavanja, neće biti dokaza," kaže Schwartz.

Nerazumijevanje koje se na Zapadu često javlja prema Bosni općenito, i Bošnjacima posebno, ponekad stvara nepetosti i krive predstave. No, zbog toga ostaje neiskorišten važan unutrašnji potencijal koji Bosna posjeduje, a čija upotrebna vrijednost mogla bi biti znatno šira, kaže Stephen Schwartz.

"Način na koji Zapad, zbog predrasuda, odbija od sebe Bosnu često me podsjeća na srednjovječnog zapadnjačkoga neženju koji očajnički traži suprugu. Kada mu jednoga dana netko priđe i kaže: ‘Čuj, znam predivnu, mladu i obrazovanu djevojku u Bosni koja bi bila savršena supruga, dođi je upoznati’, on odgovara: ‘Ma, neću, sigurno zaudara na ćevapčiće!’ Zapad ne razumije kakav potencijal leži u Bosni i kako se on može iskoristiti da se na primjeru te zemlje afirmira normalan islam. Zapad je zakovan u stanje svijesti koje su formirali institucionalizirani eksperti i analitičari, i nije u stanju ni zamisliti kakve sve mogućnosti postoje za potporu transformacije arapskog i islamskog svijeta u područja zdravog poduzetništva, političke odgovornosti i nacionalih suvereniteta. Prilike koje vladaju u muslimanskim zajednicama na Balkanu i koje mogu pomoći ispunjenje Bushove strategije širenja slobode i demokracije, ostaju tako propuštene jer ne samo da ih Bush, Rice i Rumsfeld ne znaju iskoristiti nego ih nisu u stanju ni prepoznati. Bosna je savršen primjer," kaže Schwartz. [144]

• Početna
• Umjesto uvoda
• Početak novog doba
• Pokret međunarodnog džihada
• Ideološka osnova pokreta
• Dolazak stranih mudžahedina u BiH
• Strani mudžahedini i Armija Bosne i Hercegovine
• Strani mudžahedini i povratak "izvornom islamu"
• Strani mudžahedini i daytonski mir
• Strani dobrovoljci i misionari u daytonskoj BiH
• Državljanstva
• Bosna, strani mudžahedini i svijet nakon 11. 9. 2001.
• Iran i rat u BiH
• Saudijska Arabija i rat u BiH
• Islam i terorizam
• Bosanski islam
• Teroristički potencijali BiH
• Mit ili stvarna opasnost?
• Mogući zaključci
• Izbor iz korištene bibliografije
• Recenzije
• Autor
• Impressum