I Početak novog doba

Rijetko kad suvremenici jednog događaja mogu odmah shvatiti da će dan kada se on odigrao postati graničnik povijesti i da nakon njega gotovo ništa više neće ostati isto.

11. septembar 2001. bio je takav dan.

Devetnaestorica muškaraca, uglavnom iz Saudijske Arabije, oteli su četiri putnička aviona na unutrašnjim letovima između američkih gradova, preuzeli upravljanje letjelicama i dvije zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, jednu u sjedište američkog Ministarstva obrane u Washingtonu (Pentagon), dok se četvrta, umjesto na zdanje Kongresa na Capitol Hillu, kako je bilo planirano, srušila na polje u saveznoj državi Pennsylvania, navodno nakon borbe između otmičara i putnika. U tim napadima poginulo je oko 3.000 ljudi.

Način kojim je ovaj udar izveden, broj žrtava, vizualni dojam i takozvani real-time efekt koji je omogućio da njegove neposredne posljedice u živom televizijskom prijenosu prate milioni ljudi širom svijeta, bez sumnje ga čine jednim od najdramatičnijih trenutka u novijoj povijesti.

Spoznaja o posljedicama i karakteru ovoga čina naložila je američkoj administraciji da što prije uzvrati udar i time potisne šok. No, za razliku od do tada jedinoga napada strane sile na američko tlo, onoga od 7. decembra 1941., kada su japanski borbeni avioni napali Pearl Harbor, iza ovoga nije stajala nijedna država, vlada ili vojska, a svi njegovi počinitelji i sami su u njemu poginuli. Protiv koga onda proglasiti rat, kako ga i gdje voditi? [1]

Obavještajna saznanja ukazivala su da su napadači bili povezani s terorističkom mrežom Al-Kai’da koju vodi Usama bin Laden i koja je ranije organizirala napade na američke ciljeve, među ostalima ambasade u istočnoj Africi i razarač USS Cole u Jemenu. Utočište čelnicima Al-Kai’de pružio je afganistanski talibanski režim i osigurao im baze za vojnu i vjersku poduku njezinih sljedbenika.

Nakon početne zbunjenosti događajima od 11. septembra 2001., američki predsjednik George W. Bush u nekoliko je proglasa naciji i svijetu odredio neprijatelja i objavio mu rat.

"Pronaći ćemo one koji su ovo počinili. Istjerat ćemo ih iz njihovih rupa i natjerati u bijeg i potom ih izvesti pred lice pravde. Naš rat protiv terorizma počinje s Al-Kai’dom, ali s njom ne završava. Nećemo stati sve dok svaka teroristička skupina s globalnim dosegom ne bude otkrivena, zaustavljena i poražena..." izjavio je predsjednik Bush. [2]

U Washingtonu se smatralo da u ratu koji se sprema ne može biti neopredijeljenih. Poput svog prethodnika Harryja S. Trumana koji je, pola stoljeća ranije, uvodeći naciju u razdoblje Hladnoga rata, rekao kako u tom trenutku "svaka nacija mora birati između alternativnih načina života", George W. Bush je u septembru 2001. objavio:

"Svaki narod u svakom dijelu svijeta, sada mora donijeti odluku. Ili ste s nama ili ste s teroristima… Od ovoga dana, Sjedinjene Države će smatrati neprijateljskom svaku zemlju koja nastavi pružati utočište ili podršku teroristima." [3]

Tako je počelo ono što se još i danas naziva "ratom protiv terorizma (terora)." [4] Njegov front je globalan - od Pakistana do Iraka, od Čečenije do Indonezije, od Londona do Toronta. Protiv Al-Kai’de i s njom povezanih i srodnih skupina, koordinirano se bore vojske, policije i tajne službe više desetaka zemalja. Uspjeh je primjetan, kaže Rohan Gunaratna, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam i autor knjige Inside Al-Qaeda: Global Network of Terror (2003).

"Skupina koja je 11. septembra 2000. predstavljala najveću pojedinačnu opasnost za međunarodnu sigurnost bila je Al-Kai’da koju je predvodio Usama bin Laden. Zapadne obavještajne službe procjenjivale su u oktobru 2001., u vrijeme priprema za američku invaziju Afganistana, da ta skupina broji između 3.000 i 4.000 članova. Otada do danas, Al-Kai’da je pretrpjela teške gubitke. Oko 3.400 njezinih članova je uhapšeno ili ubijeno u akcijama koje su izvedene u 102 zemlje," kaže Gunaratna. [5]

U međuvremenu, preostale ćelije Al-Kai’de i novonastale, koje se nadahnjuju njezinom ideologijom, uspješno su izvele razorne i smrtonosne napade u Indoneziji, Jordanu, Iraku, Afganistanu, Indiji, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Deseci sličnih napada su onemogućeni.

Više događaja koji su se odigrali od septembra 2001. do danas omogućili su skupini na čijem je čelu Usama bin Laden da postupno, iz pokreta, preraste u ideologiju. Al-Kai’da je postala alkaidizam. Ustroj i uloga ove skupine danas su drugačiji nego li su to bili prije pet ili šest godina, vjeruje i dr. Zoran Dragišić, stručnjak za terorizam iz Beograda.

"U ovom trenutku Al-Kai'du posmatram pre kao ideju i kao pokret, nego kao organizaciju. Mislim da upravo zahvaljujući toj svojoj fleksibilnoj strukturi, koja se u ovom trenutku čak teško može i nazvati strukturom, ona pre svega pruža znanje i inspiraciju i deluje kao neka vrsta pokreta, ali ne verujem da postoji vrlo čvrsta organizacija na čijem čelu se nalazi Usama bin Laden, od kojeg se onda te linije komandovanja prostiru do poslednjeg operativca, negde u Avganistanu ili Iraku. Dakle, mislim, pre svega, da je to ideja i pokret koji je, naravno, podržan čitavim nizom različitih organizacija koje deluju po celom svetu," kaže Dragišić. [6]

Ako vojno-obavještajni rat protiv terorista daje vidljivije rezultate, neuporedivo težim i neizvjesnijim čini se takozvani rat ideja, koji je Zapad pokrenuo kako bi neutralizirao njihovu ideologiju. Izostanak vidljivijeg pomaka na tome planu se može dobrim dijelom pripisati zakašnjelom i uglavnom površnom zanimanju Zapada za islam. Tamošnje stručnjake i laike kao da manje zanimaju univerzalne vrijednosti koje afirmira ova religija, već u njoj, kao po pravilu, pokušavaju prepoznati inspiraciju za nasilje. Uz to, ponašanje Amerike kao okupacijske sile u Afganistanu i Iraku, otkrića zločina američkih vojnika nad civilima, neovlaštenih pritvaranja i mučenja osumnjičenika, stvaraju odbojnost u islamskome svijetu prema Americi i njezinim saveznicima, ali i dojam da su tako grube povrede temeljnih ljudskih prava moguće jedino zbog toga što su njihove žrtve muslimani. Taj je dojam možda kriv, ali je vrlo jak, kaže Edina Bećirević, viši asistent na Sigurnosnim studijima Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu.

"Sumnja da je islam religija zla postala je skoro potpuno prihvaćena postavka koja se upotrebljava u medijskim izvještajima, u blažim ili ekstremnijim varijantama. Vrlo sam rijetko nailazila na tekstove u kojima se eksplicitno kaže da vehabijska ideologija služi kao poticaj za regrutovanje terorista. Mnogo jednostavnije je reći, da su to islamisti – ekstremni islamisti, radikalni islamisti i, recimo, fundamentalisti. Jer, kad bi se identificiralo da su to ekstremni vehabisti, dakle, da ta ekstremna forma vehabizma potiče regrutaciju terorista širom svijeta, onda bi bilo vrlo teško koristiti uopćene stereotipe. U tom kontekstu bi bilo, recimo, vrlo teško iskoristiti 11. septembar kao povod ili uzrok napada na Irak, jer je Irak bio sekularna država i nije imao apsolutno nikakve veze s vehabizmom," kaže Edina Bećirević. [7]

Nema sumnje, ideološki rat "protiv međunarodnog terorizma" [8] zahtijeva znatno više suptilnosti, napora i vremena. Napredak na tom planu dodatno otežava i činjenica da teroristi tvrde i, kako se čini, zbilja vjeruju da akcije koje izvode služe zaštiti i afirmaciji njihovog shvaćanja islama. Dijelom i zbog toga na Zapadu sve više vjeruju da je svaki musliman ujedno i mogući terorist.

Stoga, nakon 11. septembra 2001., Balkan i posebno Bosna i Hercegovina se često spominju kao moguće uporište terorista, njihova baza za podršku i mjesto za pridobijanje novih sljedbenika. Bez obzira na motive i porijeklo takvih tvrdnji, one svoje glavno uporište nalaze u činjenici da u Bosni  živi oko 40 posto muslimana, te da su u njoj, tokom posljednjega rata, boravili dobrovoljci iz islamskih zemalja i misionari koji su širili i još uvijek šire "radikalnu islamsku ideologiju".

Postoji dovoljno dokaza da je Bosna i Hercegovina već poslužila kao odskočna daska za širenje međunarodnog terorizm vjeruje i Jürgen Elsässer, njemački publicist, autor knjige Kako je džihad stigao u Evropu. [9]

"Džihd je došao u Evropu tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995., kada je predsjednik Alija Izetbegović, uz pomoć Usame bin Ladena, unajmio između 5.000 i 10.000 mudžehedina iz Sjeverne Afrike i s Bliskoga istoka i uz njihovu se pomoć borio protiv Srba u Bosni," kaže Elsässer. [10]

"Mudžahedinsko naslijeđe" iz nedavne prošlosti, jedno od glavnih polazišta na kojem se danas temelje tvrdnje o navodnoj opasnosti Bosne i Hercegovine po međunarodnu sigurnost. Vrlo dojmljive video snimke "bosanskih mudžahedina" iz sredine ’90-ih poslužile su nedavno i uglednoj britanskoj televizijskoj postaji da ukaže na "opasne tendencije" unutar BiH.  Vrijeme nastanka tih snimaka, na kojima hiljade naoružanih pripadnika Armije Bosne i Hercegovine na vojnoj paradi uzvikuju "Allahu akber" ("Bog je najveći"), doznaje se kasnije u prilogu, a izbor kadrova i uvodna rečenica novinara koji upozorava na "hiljade arapskih boraca u srcu Evrope", kod prosječnoga gledatelja potiču nemir, moguće i strah. [11]

I površno pretraživanje interneta na spoj riječi "Bosnia i Al-Qaeda" ukazat će na desetke alarmantnih tekstova u kojima se, uz ostalo, tvrdi kako je Bosna "mjesto rođenja Al-Kai’de",  "regrutacijski centar", "leglo" i "odskočna daska bijele Al-Kai’de", koja u njoj ima tajne logore za obuku.[12] Naslovi i tvrdnje su vjerovatno pretjerani, ali se neke pojave u BiH ne bi smjele ignorirati, kaže Evan F. Kohlmann, stručnjak za međunarodni terorizam, savjetnik za ovu oblast više američkih ministarstava i sigurnosnih službi i autor knjige Al Kai’din džihad u Evropi: Afganistansko-bosanska mreža. [13]

"Problem postoji i bilo tko u Bosni, bez obzira da li je predstavnik američke ili bosanskohercegovačke vlade, tko kaže da nije tako, ili laže ili nema pojma o čemu govori. Obim tog problema nije takav kao u Iraku ili u Saudijskoj Arabiji, ali postoje skupine i pojedinci koji su problematični, i po nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država i po sigurnost Bosne i Hercegovine," kaže Kohlmann. [14]

Šta je uopće Al-Kai’da, kako je nastala, kakva ju ideologija pokreće, koji su njezini ciljevi, na koji način je bila i da li je još uvijek povezana s Bosnom i Hercegovinom? – neka su od pitanja koja su potakla ovo istraživanje i na koja, u razgovorima sa stručnjacima iz različitih oblasti i uvid u dio dostupnih dokumenata i literature, pokušavamo pronaći odgovor.

[1] O šoku i zbunjenosti koji su vladali još nekoliko sati nakon napada 11.9.2001., svjedoči i iskaz pilota američkog borbenog aviona koji je po naređenju svog zapovjedništva uzletio iznad Washingtona i gledajući zgradu Pentagona u plamenu vjerovao kako je u toku ruski napad s mora krstarećim raketama. The 9-11 Commission Report (New York: W. W. Norton Co, 2004) str. 45.

[2] September 20. 2001 President Declares "Freedom at War with Fear". Dostupno na internetu: http://www.whitehouse.gov/news/releases/2001/09/#

[3] Isto. Iako je službeni Washington ostao zatečen napadom 11.9.2001., ovoj akciji je prethodilo više ozbiljnih signala kojima, sada je to očito, nije pridavana dovoljna važnost. Još 23. 2. 1998., londonski list na arapskom jeziku Al-Quds Al-Arabi objavio je fetvu (uputa o rješenju nekog problema, utemeljena na šerijatskom pravu) kojom se proglašava rat protiv Amerike i svakom muslimanu nalaže da "ubija Amerikance i otima njihovu imovinu kada god i gdje god može". Ova objava, izdana uime "Međunarodnog islamskog fronta za džihad protiv Židova i križara", poziva u rat protiv Amerike zbog njezinog vojnog prisustva u Saudijskoj Arabiji, odanog saveznišva s Izraelom, te oštrih sankcija Ujedinjenih naroda protiv Iraka. Fetva koju su potpisali Usama bin Laden, Ayman al-Zawahiri i čelnici triju militantnih skupina iz Egipta, Pakistana i Bangladeša, nagovještavala je formiranje međunarodne koalicije okupljene oko ideje o potrebi ubijanja Amerikanaca i Židova. Šest mjeseci kasnije, augusta 1998., ta koalicija  je izvela prvi veliki udar – istovremene bombaške napade na američke ambasade u Tanzaniji i Keniji u kojima je poginulo više od 200 ljudi, a preko 2.000 ih je ranjeno. U oktobru 2000. je uslijedio napad na američki razarač USS Cole  u Jemenu, a potom i napadi na New York i Washington 11.9.2001.

[4] Iako se terorizam općenito definira kao oblik borbe, odnosno taktika, za postizanje vrlo određenog političkog cilja, službena Strategija američke nacionalne sigurnosti za 2002. godinu navodi kako su Sjedinjene Države u ratu protiv terorista koji imaju globalni doseg, te kako "neprijatelj nije nijedan politički režim, osoba, vjera ili ideologija. Neprijatelj je terorizam – smišljeno, politički motivirano nasilje nad nedužnima". National Security Strategy, 2002. Washington, D.C.17.9.2002. Dostupno na internetu: www.whitehouse.gov/nsc/nss.pdf.  Slučajno ili ne, Strategija nacionalne sigurnosti SAD (2002) ne određuje političku motivaciju terorizma. Još 1996., u svojoj "Objavi džihada", sam Usama bin Laden je naveo kako je terorizam taktika u borbi za oslobođenje i ponovnu uspostavu veličine umme (ummah ili umma - globalna muslimanska zajednica). "Nepostojanje ravnoteže snaga između naših oružanih snaga i vojske naših neprijatelja, nalaže da primijenimo odgovarajući oblik borbe. Moramo koristiti brzo pokretne, lake snage koje djeluju u potpunoj tajnosti. Drugim riječima, trebamo pokrenuti gerilski rat." Takav oblik borbe, koji se izrazito oslanja na spektakularne terorističke akcije, ima za cilj "pripremiti ummu i potaći je na ustanak protiv neprijatelja," zaključio je Bin Laden u svojoj "Objavi džihada." Ovaj poziv, naslovljen "Objava rata protiv Amrikanaca koji okupiraju zemlju dvaju svetih mjesta – poruka Usame bin Ladena muslimanskoj braći širom svijeta i posebno na Arapskom poluotoku", nosi datum 23.8.1996., a kao mjesto nastanka navodi se planinska oblast Hindukuš u Afganistanu.

[5] Rohan Gunaratna, razgovor s autorom, Prag,17.7.2006. Ako drugačije nije naznačeno, svi citati Rohana Gunaratne su iz ovog intervjua.

[6] Dr. Zoran Dragišić, razgovor s autorom. Prag, 12.8.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Zorana Dragišića su iz ovog intervjua.

[7] Mr. Edina Bećirević, razgovor s autorom, Prag, 14.6.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Edine Bećirević su iz ovog razgovora.

[8] Američko ministarstvo obrane općenito definira terorizam kao "sračunatu upotrebu nedopuštenog nasilja ili prijetnje takvim nasiljem s namjerom da se potakne strah, a vlade i društva izlože pritisku i uzmenirenju, kako bi se postigao politički, vjerski ili ideološki cilj." Department of Defense Dictionary of Military Terms, Washington DC: U.S. Joint Chiefs of Staff, 2004. Britanski publicist Nafeez Mosaddeq Ahmed tvrdi da termin "međunarodni terorizam" je ideološki konstrukt iz vremena Hladnoga rata, njime se tada označavala svaka prijetnja dominantnom kapitalističkom sistemu u svijetu i opravdavalo obnavljanje američke intervencionističke vanjske politike. I dok se tada glavnim ideološkim osloncem "međunarodnog terorizma" smatrao komunizam (nerijetko i socijalizam), sada je njegovo mjesto zauzeo islamski integrizam. Za više o ovome, vidjeti: Nafeez Mosaddeq Ahmed, The War on Truth: 9/11, Disinformation, and the Anatomy of Terrorism, Adelstrop, UK: Arris Books, 2005. Ahmedovu tezu kao da potvrđuje određenje "globalnog terorizma" koje je dao američki National War College, nazvavši ga strategijom čiji je cilj "potaći pobune širom svijeta kako bi se odbacili ideali Zapada i zamijenili novim svjetskim poretkom koji se temelji na radikalnom tumačenju islama". Vidi, Combating Terrorism in a Globalized World, Washington, DC: U.S. National War College, 2002.

[9] Jürgen Elsässer, Wir der Dschihad nach Europa kam: Gotteskrieger und Geheimdienste auf dem Balkan, Wien: NP Buchverlag, 2005. Knjiga je objavljena u Srbiji pod naslovom Kako je džihad stigao na Balkan: Sveti ratnici i tajne službe na Balkanu, Beograd: NK Jasen, 2006.  

[10] Jürgen Elsässer, razgovor s autorom, Prag, 2.7.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Jürgena Elsässera su iz ovog razgovora.

[11] Sky News, 12.12.2005.

[12] Za bolji uvid u ove navode, pogledaj: Z. Jurilj, V. Rupčić, "Bin Ladenovi pomagači s putovnicom BiH", Večernji list, Zagreb, srijeda, 6.9.2006, str. 2; William Kole "Terrorists recruiting ‘white Muslims’", Associated Press, 17.4.2006; Rade Maroevic and Daniel Williams, "Terrorist Cells Find Foothold in Balkans", Washington Post, 1.12.2005; Stella L. Jatras, "Bosnia: The Birthplace of Al-Qaeda", (www.jihadwatch.org), 9.7.2005; Z.D. – Z.J., "Al-Kaida ima logore na Balkanu, Blic, Beograd, 30.11.2004; "Al-Qaida-linked Terrorist Operations Escalate in Bosnia as US, International Officials Turn a Blind Eye", Defense & Foreign Affairs Daily, Vol. XXI, No. 106, 7.7.2003; Judy Dempsey, "Al-Qaeda cells survive in Bosnia despite Nato raids", Financial Times (USA Edition 1), 7.5.2002; Yaroslav Trofimov, "Seeds of Hate: In Postwar Bosnia, Militant Islam Turns US Allies to Enemies," Wall Street Journal, 18.3.2002; Marcia Christoff Kurop, "Al’Qaeda’s Balkan Links", Wall Street Journal Europe, 1.11.2001; Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001.

[13] Evan F. Kohlmann, Al-Qaida’s Jihad in Europe: The Afghan-Bosnian Network, (New York: Berg, 2004). Knjiga je prevedena u Srbiji pod naslovom Džihad Al Kaide u Evropi: Avganistansko-bosanska mreži, Beograd, Udruženje diplomaca Centra Džordž Maršal, 2006.

[14] Evan F. Kohlmann, razgovor s autorom, Prag, 27.6.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Evana F. Kohlmanna su iz ovog razgovora.