VIII Strani dobrovoljci i misionari u daytonskoj BiH

Postizanje Daytonskog sporazuma i početak njegove primjene u Bosni i Hercegovini okončali su ratno savezništvo oružnog pokreta za međunarodni džihad i Armije BiH koja se borila za opstanak zemlje, ali i njenog najbrojnijeg naroda. Najveći broj stranih mudžahedina otišao je iz Bosne. Neki su se vratili kućama, neki kao azilanti otišli u Zapadnu Evropu, dok ih je dio nastavio svoj rat na novim ratištima koja su se otvarala, od Čečenije do Kosova, od Palestine do Kašmira, od Somalije do Afganistana i Iraka. No, dio ih je ostao u Bosni. Njemački publicist Jürgen Elsässer tvrdi kako ta činjenica potvrđuje da ratno savezništvo međunarodnih džihadista i dijela bošnjačkih vlasti, ipak nije bio samo kratak brak iz interesa.

"Da je to tako, bošnjačka bi strana ispunila obaveze iz Daytonskog sporazuma koje su nalagale da do januara 1996. godine svi strani borci napuste Bosnu i Hercegovinu. Umjesto toga, vlasti u Sarajevu primile su u bosanskohercegovačko državljanstvo najmanje 700 do 800 mudžahedina i izdale im putne isprave. To je jasan znak da se ratno savezništvo nastavilo i nakon okončanja rata," kaže Elsässer.

Čini se kako je odluka tadašnjeg bošnjačkog čelništva da jednom broju arapskih mudžehedina odobri ostanak u Bosni i Hercegovini i nakon uspostave mira imala znatno jednostavniji motiv, kaže Esad Hećimović, novinar sarajevskog magazina Dani, koji godinama prati mudžahedinsku zajednicu u BiH.

"Dio bošnjačkog političkog vodstva osjećao je neku posebnu vrstu duga prema njima ili takvog nekog specijalnog odnosa. Prvi zahtjevi američke diplomatije za jasnijim prekidom tih veza, bili su postavljeni već u septembru 1996. Naravno, već u Daytonskom sporazumu iz novembra 1995. bilo je jasno rečeno da svi strani vojni instruktori i dobrovoljci moraju napustiti BiH. Međutim, to se nije dogodilo i kasnije je američka vlada, da bi uopšte mogla da nastavi pomagati BiH, jer je jedan od uslova Kongresa bio prekid vojne i obavještajne saradnje sa Iranom, te povlačenje svih instruktora i dobrovoljaca, potvrdila da je taj dio izvršen, u smislu da nema više aktivne vojne jedinice na području BiH u kojoj se nalaze strani vojni instruktori i dobrovoljci. Međutim, očito je da su oni promijenili uloge. Oni više nisu bili u ulozi mudžahedina nego su bili, kako se nazivalo, ‘oženjeni i neorganizovani’. Dakle, ostajali su kao oženjeni ljudi i kao formalno neorganizovani u bilo kakvu jedinicu. I od tada se stalno obnavlja sumnja o stvarnom razlogu njihovog ostanka. Tu smo imali sasvim različitih motiva, od nekih osoba koje su se sklanjale u BiH od međunarodnih krivičnih istraga i potjera, čak i putem Interpola, do osoba koje su zaista nastavile sasvim normalan, civilni život sa svojim porodicama, nastojeći da se bave nekim malim biznisom i slično," kaže Hećimović.

Zbog prirode njihove misije u Bosni, te činjenice da su pri upisima u razne evidencije često prijavljivali više različitih osobnih imena, kao i datuma i mjesta rođenja, utvrđivanje broja preostalih mudžahedina u BiH nakon rata nije nikada bilo jednostavno. S tim su se problemom, posebno nakon napada na New York i Washington, 11. septembra 2000., suočile i vlasti u Sarajevu, priznaje Ivica Mišić, bivši zamjenik ministra vanjskih poslova i tada voditelj državnog Antiterorističkog tima.

"U nastojanjima da to razjasnimo, dolazili smo do nekih brojki koje su kazivale da ih ima oko 1.400, 1.500, 1.800. Brojke onih koji su, na ovaj ili onaj način stekli državljanstvo BiH tokom ratnih ili poratnih godina, varirale su, ali nikada nisu išle mnogo iznad toga ili znatnije ispod toga," kaže Mišić. [70]

Prema nekim procjenama, tokom rata u BiH izdano je oko 11.000 državljanstava stranim pripadnicima triju sukobljenih vojski, od arapskih mudžahedina do djevojaka iz Ukrajine, koje su bile pridružene nekim jedinicama vojske Republike Srpske.[71] Međutim, u kontekstu događaja koji su se u svijetu i u Bosni i Hercegovini odigrali od 1996. naovamo, spornima se uglavom smatra oko 1.500 državljanstava datih mudžahedinima afro-azijskog porijekla.  Oni su postali građani Bosne i Hercegovine po tada važećem zakonu koji je omogućavao svim pripadnicima Oružanih snaga Republike BiH, uz preporuku, da dobiju državljanstvo.[72] Odluka bošnjačkog čelništva da mudžahedinima dozvoli ostanak u Bosni pokazala se lošom, iako su argumenti za njeno donošenje razumljivi, kaže Evan F. Kohlmann.

"Bošnjaci su dopustili stranim mudžahedinima da ostanu u zemlji iz dva razloga. Prvo, postojao je osjećaj duga prema ovim ljudima koji su se došli boriti na njihovoj strani. Taj dug nije bio toliki da bi zbog njih Bošnjaci odbacili mir i upustili se u svjetski džihad, ali bio je dovoljan da  se onima koji su se željeli skrasiti u Bosni, odreći se nasilja i stvoriti obitelj, to i dopusti. Dio ih je dobio državljanstva, neki su ostali u vojsci ili se bavili drugim stvarima, ali im je jasno rečeno da ne mogu ostati u Bosni da bi ratovali protiv vojnika NATO-a, razmještenih u toj zemlji. Drugi razlog zbog kojega su vlasti u Sarajevu dopustile stranim mudžahedinima da ostanu u Bosni posljedica je njihovog osjećaja nesigurnosti. Neposredno nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije bilo baš posve sigurno da će mir zbilja prevladati. Izraelci  i Palestinci potpisali su desetke takvih sporazuma i nijedan se nije dugo održao. Bošnjaci su vjerovali da ne bi bilo loše zadržati mudžahedine za slučaj obnove sukoba, bilo sa Srbima ili s Hrvatima, kao neku vrstu ‘osigurača,’" kaže Kohlmann. 

Svježe ratne traume, nepovjerenje prema bivšim neprijateljima, a i prema dolazećim američkim i europskim vojnicima, uznemiravali su dio Bošnjaka. Kako svjedoči tonski zapis jedne hutbe iz toga vremena, koji je još uvijek dostupan na internetu, neki vjerski čelnici, poput Muharema Štulanovića, u raspuštanju mudžahedinskih formacija su prepoznavali dio širega plana.

"Oni koji dolaze sada nose klice svih zala ovodunjalučkih i nastojat će te klice posijati po zemlji Bosni. Oni hoće rasturanje mudžahida. Nek’ njih Allah dž. š. svemogući rasturi! I sve one koji su protiv mudžahida. Oni hoće demobilizaciju naše armije. Braćo, njima se ne smije vjerovati. Ono što se mora ispoštovati od Daytonskog sporazuma, nek’ se ispoštuje, ali se njima ne smijemo prepustiti na milost i nemilost! Oružje, ako ne bude na gotovs, najmanje mora biti negdje blizu ruke! Dovoljno blizu da se Srebrenica i Žepa ne ponove," upozoravao je Štulanović.

Da oružje zbilja bude "blizu ruke", među ostalima je osiguravao zapovjednik mudžahedina Abu el-Ma’ali. Francuska obavještajna služba DST,[73] tvrdi da je, uz podršku najviših bošnjačkih čelnika, el-Ma’ali uspio sačuvati oružje kojega se nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma Armija BiH morala osloboditi, prije svega velike količine ručnih raketnih bacača Strela 2M (po NATO klasifikaciji SA-7). [74] 

O nepovjerenju i oprezu bošnjačkog vrha u danima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma svjedoči i tada održana vojna parada u Zenici, u kojoj je, pred Alijom Izetbegovićem i Rasimom Delićem, promarširalo između 8.000 i 10.000 vojnika Armije BiH, uključujući i odred El Mudžahid čiji su pripadnici oko glava nosili zelene poveze s natpisom na arapskom "Džihad je naš put" i uzvikivali "Allahu ekber" i "Džihad." [75]

Dojam koji je ostavila vojna parada u Zenici bio je takav da video snimci i fotografije ovog događaja i danas služe kao gotovo obavezna ilustracija u televizijskim prilozima, novinskim napisima i internetskim blogovima kojima se ukazuje na "opasnost od militantnog islama koja vreba u srcu Evrope". Predstavnik Armije BiH u Zenici izjavio je tada da je ova parada "demonstracija snage kojom se nastoji pokazati da je vojska sposobna nastaviti rat u slučaju da Dayton propadne." [76] No, ovakve prigode, uz istaknuto sudjelovanje mudžahedina, dodatno su pojačavale dojam o sve naglašenijem muslimanskom karakteru Armije Bosne i Hercegovine, koji je ona dobila do kraja 1995. [77]

Bošnjački vrh koji je od samog početka rata tvrdio da se zalaže za BiH, kao cjelovitu, sekularnu, građansku i ravnopravnu zajednicu njezina tri najveća i ostalih naroda, na ovaj je način želio pokazati da u Daytonskoj Bosni ne namjerava biti ništa manje ravnopravan faktor od svojih dojučerašnjih neprijatelja. Međutim, preostali mudžahedini u BiH postupno su se pretvarali u sve veću smetnju, kaže Evan F. Kohlmann.

"Kako je vrijeme odmicalo, prisustvo mudžahedina postajalo je sve neugodnije. Dio ih se sve više upletao u kriminalne aktivnosti u Bosni, dok ih je dio bio umiješan u terorističke aktivnosti izvan zemlje. Stvari su otišle predaleko, i bošnjačke vlasti su se našle u nezgodnoj situaciji jer nisu mogle javno priznati šta su učinile s mudžahedinima. Bilo je očito da je odluka da se ovim ljudima dopusti da ostanu bila loša. No, poput Srba i Hrvata, ni Bošnjaci baš nisu pretjerano skloni priznavati vlastite pogreške. Očito da su zažalili zbog ove odluke kada je već bilo kasno da se promijeni. Zato su pokušali prikriti problem. Za takav pristup su se odlučili i zbog srpske propagande koja je tokom cijeloga rata opisivala bosanske muslimane kao nasilnike, ekstremiste i fundamentaliste koji jedva čekaju da se priključe mudžahedinima i pokrenu svjetski džihad. Posljednja stvar koju su Bošnjaci u takvim okolnostima trebali napraviti bila bi da javno priznaju da zbilja jesu podržavali mudžahedine i da su pogriješili. Zato su se odlučili za poricanje i prikrivanje. Taj se odnos donekle počeo mijenjati nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. kada su neki ljudi u bošnjačkome čelništvu spoznali značaj onoga što su pokrenule Sjedinjene Države i shvatili s kakvim bi se posljedicama mogli suočiti oni koji se ne uključe u globalnu kampanju protiv terorističkih skupina. Osim toga, porasla je svijest o tome da ljudi koji su ostali u Bosni, a povezani su s Al-Kai’dom, ne predstavljaju samo opasnost po Sjedinjene Države ili svijet, nego da neposredno ugrožavaju i sigurnost Bosne i Hercegovine," kaže Kohlmann. 

Moguće je, također, da se kroz ambivalentan odnos prema mudžahedinskom faktoru odražavala i sudbinska dilema koja je tokom rata povremeno stavljala na kušnju bošnjačko čelništvo. Suočen s prijetnjom po fizički opstanak naroda i s tuđim planovima o podjeli Bosne, dio političkog bošnjačkog vrha dugo je koketirao s idejom o uspostavi ekskluzivno muslimanske državice u Bosni. Ta je ideja bila vidno zastupljena i u dijelu bošnjačkog izaslanstva na pregovorima u Daytonu u jesen 1995., ali je na kraju bila potisnuta. [78]

[70] Ivica Mišić, razgovor s autorom, Prag, 6.7.2006. Ako drugačije nije naznačeno, svi citati Ivice Mišića su iz ovog razgovora.

[71] Vildana Selimbegović, "Putovnica za gori život", BH Dani, br. 224, 21.9.2001. Među primljenim, u to vrijeme, u bosanskohercegovačko državljanstvo je bio i znatan broj državljana bivše SFRJ koji su ostali živjeti u BiH.  

[72] "Ljudi su dobijali državljanstva na osnovu preporuke iz Predsjedništva BiH ili preporuke konzularnog radnika da je pomagao zemlju," tvrdi ratni potpredsjednik Vlade Republike Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija. "Zašto smo morali isporučiti Alžirsku grupu", BH Dani, br. 243, 8.2.2002. No, ponekad nisu bile potrebne ni posebne preporuke. Alija Izetbegović je jednom prigodom, po sinu Bakiru, osobno poslao 50 pasoša zaslužnim mudžahedinima, a visoki dužnosnici Stranke demokratske akcije, Šemsudin Mehmedović i Šefik Džaferagić, bili su "apsoultni rekorderi u izdavanju pasoša naturaliziranim Bošnjacima." V. Selimbegović, isto.

[73] DST - Direction de la surveillance du Territoire (Direktorat za nadzor teritorija) uspostavljen je 1944. za "borbu protiv aktivnosti špijunaže i stranih sila na terotorijama pod francuskim suverenitetom".

[74] Navodi iz ovog izvještaja dostupni su na internetu: http://www.globalterroralert.com/pdf/0805/abuelmaali0805.pdf.

[75] Za opis vojne parade u Zenici, vidi izvještaj dopisnika Glasa Amerike (Voice of America) Douga Robertsa. Dostupno na internetskoj stranici: http://www.hri.org/news/usa/voa/1995/95-12-11.voa.htm#02. Vidi također, The Times, 11 December 1995, A10; kao i Yossef Bodansky, Some Call It Peace (Part 1). 

[76] Evan F. Kohlmann, Al-Kaidin džihad u Evropi, st. 162. Također u Bodansky, Some Call It Peace.

[77] Na početku rata, u nekim dijelovima zemlje, u sastavu Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) bilo je i do 20 posto nebošnjaka, ali je vremenom taj udio vidno opao i do 1995.  postao gotovo zanemariv. U jednom od svojih posljednjih važnijih intervjua, Alija Izetbegović je priznao promjenu prvobitne nacionalne strukture ABiH, ali je odbacio mogućnost da je to bila posljedica postupnog jačanja islamskog faktora u njoj. "…Tendencija opadanja nebošnjačkog elementa u Armiji je postojala. Međutim, ona je bila rezultat jedne privlačne moći dva centra: Zagreba i Beograda. Srbi i Hrvati su upadali u to gravitaciono polje Zagreba i Beograda i odlazili iz Armije. Treba znati da je postojao strašan propagandni pritisak Pala na Srbe u Armiji, da su izdajice i tako dalje. Onda, naravno, priče o muslimanskoj državi - živjet ćete u muslimanskoj državi, morat ćete da primite Šerijat i slične gluposti. Srbi su bili izloženi toj propagandi i onda se stvaralo nepovjerenje među vojnicima." "Alija Izetbegović: Dvije strane Rubikona", razgovor s Nenadom Pejićem (Sarajevo, 13.6.2000) za TV seriju Svjedoci raspada, Radija Slobodna Europa.

[78] Jedan od američkih pregovarača u Daytonu i koautor teksta Mirovnog sporazuma, James O’Brien tvrdi kako je tokom pregovora "unutar bošnjačke strane postojao nesporazum o gotovo svim pitanjima. Osnovni je spor bio oko karaktera buduće države, odnosno oko toga koliko će ona biti islamizirana, a koliko prozapadna i multietnička. Taj rascjep u temeljnim stajalištima reflektirao se kroz gotovo svako pitanje o kojem se u Daytonu raspravljalo… Ponekad nam se činilo da zbog takvog odnosa, bošnjačka strana u pregovorima nije uvijek uspijevala nametnuti rješavanje problema koji su za nju zbilja bili najvažniji". James O’Brien, razgovor s autorom, Washington DC, 23.8.2002.