XIV Bosanski islam

Puritanističko tumačenje islama koje je stiglo u Bosnu i Hercegovinu s borcima za međunarodni džihad i islamskim misionarima početkom i sredinom ’90-ih godina prošloga stoljeća, zbog svoje ideološke bliskosti s međunarodnim terorizmom, danas ovu zemlju svrstava u područja koja se smatraju pogodnima kao baze za vrbovanje i obuku terorista. [124] Pored toga što skreće pozornost na BiH i kvalificira je kao potencijalno opasnu po međunarodnu sigurnost, netradicionalno prakticiranje islama i ideje koje ga prate postupno uvode razdor i konfontiraju iznutra bošnjački nacionalni korpus, ali nose i potencijal za širu konfrontaciju unutar bosanskohercegovačkog društva. Ova tendencija je prepoznatljiva još od ranije, kaže Esad Hećimović, novinar sarajevskog magazina Dani i autor knjige Garibi: Mudžahedini u BiH, 1992 -1999.

"Bosanski islam je u toku socijalizma živio u jednoj vrsti izolacije od dešavanja u islamskom svijetu. Nakon pada socijalizma, došlo je do oslobađanja i uspostavljanja brojnih veza sa islamskim svijetom, po prvi put slobodnije, ali istovremeno uz veliki znak pitanja od strane komšija bosanskih muslimana o tome šta se to ustvari dešava u tim relacijama. Kada je počeo rat uspostavljene su brojne veze i kanali uticaja među kojima je i uticaj ovih grupa međunarodnog džihada, ljudi koji su ovdje došli kao islamski vojni dobrovoljci ili islamski misionari. Sve vrijeme, od 1992-93. godine, postoje njihovi sukobi sa lokalnim stanovništvom, sa onima koje možemo nazvati tradicionalistima, osobama koje su u islamu i kao muslimani živjeli decenijama, i u socijalizmu. Nije bilo potrebe da neko dođe iz islamskog svijeta da ih podučava šta znači biti musliman. Ti ljudi su bili, ono što je Tone Bringa napisala, 'muslimani na bosanski način' i opirali su se nekim drugačijim tumačenjima. [125]  Na drugoj strani, vodeći islamski misionari, kao što je u to vrijeme bio Imad el-Misri, objavljivali su knjižice kao što je 'Shvatanja koja trebamo ispraviti' i druge u kojima su kritizirali lokalna bosanska shvatanja islama i tražili da brojna od tih shvatanja budu promijenjena. Ta vrsta unutrašnjeg sukoba nikada nije okončana," kaže Hećimović. [126]

Neki elementi takvog tumačenja islama, koje se danas najčešće naziva vehabizmom, u Bosnu su stizali i ranije, ali uglavnom, izolirano i ne sa strogo zadanim ciljem.[127] Dolazak tokom rata stranih mudžahedina za koje je Bosna bila jedno od ratišta za obranu vjere i povratak njenim izvornim vrijednostima, od samoga je početka doveo do sudara vehabijskog tumačenja islama i tradicionalnog bosanskog islama, kakav se u toj zemlji prakticirao stoljećima. Stranci su prigovarali Bošnjacima zbog načina na koji se mole i zbog običaja koje poštuju. Jedino što je u očima mudžahedina i misionara iz islamskih zemalja opravdavalo Bošnjake u njihovom tradicionalnom, a za strance pogrešnom, iskazivanju vjere, bilo je "neznanje". Pripisivanje bošnjačkog "odstupanja od izvornog islama" neznanju, zapravo je ublažilo konfrontaciju stranca i njihovih bosanskih domaćina. U protivnom, bosanski muslimani mogli su u sred rata postati žrtvama dodatne ideološke, ali i fizičke agresije. [128] Povelja islamske borbe, u kojoj su definirani ciljevi pokreta međunarodnog džihada, najavljuje rat svima koji odbijaju božije zakone i poslušnost bogu, bez obzira da li se radi o muslimanima u sekularnim državama u islamskome svijetu ili kršćanima, Židovima ili nekoj drugoj vjerskoj skupini.[129]

Način na koji su strani mudžahedini u takvom viđenju vjere živjeli i u Bosni za njega bili spremni poginuti, kod dijela je Bošnjaka izazivao poštovanje, a vremenom pridobijao naklonost i sljedbenike čiji broj i snaga rastu. U zemlji čije su društvo i ekonomija u posljednjem ratu teško i ciljano razoreni, a sistem općih moralnih i etičkih vrijednosti duboko urušen, još uvijek ne postoji autohtona i jasno artikulirana integrativna ideološka ili politička platforma koja bi ponudila viziju oporavka i nadu. U takvoj postavci, čvrsto ustrojen sistem vrijednosti što su ga donijeli i za koji su se u Bosni borili strani mudžahedini i misionari, lakše se prihvata i stvara dojam povratka izvornoj vjeri i općem redu, a uz to daje već pripremljene i jednostavne odgovore na složena pitanja što ih otvara bosanska, postkonfliktna sadašnjost. No, Bosna je samo jedno od poprišta neprekidne borbe za povratak izvornoj vjeri, tvrde njezini pobornici. [130]

Forma i sadržaj ovoga, za Bosnu i Hercegovinu netradicionalnog tumačenja islama i način na koji ga njegovi sljedbenici prakticiraju, uznemirujući su, kaže Senad Agić, imam Islamske zajednice u Sjedinjenim Državama.

"Oni su ratoborni. Misle da je džihad samo u onome što se vidi, u onome takozvanom egzoteričnom, što se pokazuje i što se ispoljava. Malo vjeruju u džihad sa samim sobom. Žele da islam učine ratobornim, da ga učine prodornim po svaku cijenu, da dokažu da je islam jedina prava vjera i da su svi na gubitku koji nisu muslimani. A sve to rade na jedan rigidan način, na jedan neelastičan, vrlo grub način," objašnjava Agić.

Veliki džihad, odnosno borba za vjeru, nije međunarodni projekt, to je unutarnja borba na osobnom planu, kaže dr. Rešid Hafizović.

"Poslanik islama kaže da je najveći oblik džihada zapravo ono što se zove ljudskim samosvladavanjem, da čovjek pobijedi sve što je u njemu nevaljalo, destruktivno i što bi moglo da izraste u krajnji negativitet jedne ljudske osobe. Pobijediti samoga sebe, samoga sebe učiniti što humanijim, što ljudskijim, što poniznijim i što suosjećanijim i solidarnijim prema svakom drugom, kako onom koji pripada vašoj religijskoj tradiciji, tako jednako ili još više prema onom koji ne pripada vašoj religijskoj tradiciji - to je zapravo taj takozvani veliki džihad. Međutim, danas u svijetu kod ovih takozvanih ratobornih, borbenih, pa takoreći i destruktivnih vehabija, imate obrnutu stvar. Oni stvar obrnu i kažu da je najslavnije, najveće djelo to da se neki mladić ili djevojka, koji još nisu ni ozbiljno zakoračili u život, ode i negdje se raznese, da ubije ovog ili onog. A najčešće ubije nekoga nedužnog, nedužne ljude koji nemaju nikakve veze sa bilo kakvom vrstom ideologije. Te takozvane agresivne vehabije su zapravo nešto što je, prije svega, nečasno i što je jedna, rekao bih, zaista vrlo neugodna pojava, prije svega, za muslimanski svijet. Međutim, oni nisu više prisutni samo u muslimanskom svijetu," kaže profesor Hafizović.

Širenje i učvršćivanje u Bosni i Hercegovini konfrontacijskog tumačenja islama koje se danas smatra ideologijom takozvanog globalnog džihada i s njime povezanim militantnim skupinama, poput Al-Kai’de, jedan je od glavnih razloga što se ta zemlja smatra pogodnim područjem za regrutiranje i djelovanje terorista. No, na unutrašnjem planu prihvaćanje ovakvog tumačenja islama može biti pogubno po muslimanske vjernike u Bosni, upozorava imam Senad Agić.

"Bojim se da ako na vrijeme ne budemo reagirali, ako na vrijeme ne preduzmemo neke korake da zaštitimo svoj vjerski identitet, svoj hanefijski identitet, možemo imati dosta problema. Već imamo određene grupe i grupice, koje postaju jake i koje počinju da izdaju svoje časopise i imaju svoje radijske programe i tako dalje. Ako se to ne bude pratilo i kontroliralo, postoji mogućnost da naš tradicionalni islam u BiH izmijeni svoju sliku. To će, prije svega, zbuniti muslimane u BiH, udaljit će ih od onoga pravog i ispravnog prakticiranja islama, zbunit će ih tako da neće znati kako da prakticiraju islam, jer već sada postoji raznoliko prakticiranje islama po džamijama. Dolazi čak i do sukoba," kaže imam Agić. [131]

Odnos službenih struktura unutar Islamske zajednice u BiH prema pojavi novih, netradicionalnih tumačenja islama u toj zemlji uglavom je uzdržan i nedorečen, tvrdi Esad Hećimović.

"Ne postoji jedan odnos. Naprimjer, reisu-l-ulema i drugi islamski lideri u Rijasetu Islamske zajednice su nedavno objavili jednu deklaraciju kojom osuđuju nepravilna tumačenja islama, protivno islamskoj tradiciji, ali nikada nisu rekli ko to nepravilno tumači islam i šta je to pravilno tumačenje islama, izuzev onog tumačenja da je to tradicionalno tumačenje kakvo je u Bosni. Naravno, mi više ne možemo govoriti o uticaju stranaca, jer nakon svih ovih pritisaka koje smo imali u posljednjih deset i više godina, veliki broj tih stranih islamskih misionara je napustio Bosnu i Hercegovinu. Ne možemo više govoriti o vrsti uvezenog islama, jer danas je ono što ljudi prepoznaju kao vehabizam ili selefizam ili na sličan način određen islam, također je domaći islam u BiH jer ga zagovaraju i prakticiraju Bošnjaci koji su u potpunosti dio ovog podneblja. To su ljudi koji su i rođeni, odrasli i školovani ovdje i mi tu više ne možemo govoriti ni o kakvom uvezenom islamu. Postoje različiti oblici međusobnog odnosa službenih struktura i ovih struktura koje su uspostavljene stranim islamskim misionarskim uticajima u proteklih deset-petnaest godina. Kakav će biti odnos zavisi od sasvim konkretne ustanove. Postoji čak borba za sasvim određene džamije ne samo u BiH nego i u dijaspori. Iz različitih uticaja se sukobljavaju ljudi oko toga čija će ideja imati primat u konkretnoj sredini. Pa čak to dovodi i do sasvim otvorenih sukoba, i u zemlji, ali i u dijaspori," kaže Hećimović. [132]

Nakon otvorenog sukoba u jesen 2006. godine u Gračanici (kod Živinica, BiH) i u Arap džamiji u Novom Pazaru (Sandžak, Republika Srbija) između muslimana koji prakticiraju islam po pravilima Islamske zajednice BiH i vehabija koje su tražile da se vjerska služba i molitva izvode na drugačiji način, a u kojem je došlo do upotrebe vatrenoga oružja i ranjavanja više osoba, Rijaset Islamske zajednice je početkom novembra 2006. donio novu, dopunjenu verziju (adendu) spomenute rezolucije. Uz ostalo u njoj se navodi da je Rijaset odlučan zaštititi originalnost vjekovne tradicije Islamske zajednice u BiH.  Predstavljajući rezoluciju na konferenciji za novinare u Sarajevu, poglavar Islamske zajednice u BiH, reisu-l-ulema Mustafa Cerić je rekao: "Islamska zajednica nije policija. Mi smatramo da su svi građani koji dođu u džamiju ravnopravni. Mi nemamo pravo ispitivati šta je u čijem srcu, ali očekujemo da se u Bosni i Hercegovini provodi opće stanje mira i sigurnosti... Ko dođe u BiH treba da zna da ovdje vladaju pravila Islamske zajednice u BiH. Ko može to da prihvati dobrodošao je. Ko ne može to da prihvati, nije morao doći i, naravno, ne mora ni ostati." [133]

Nekoliko dana kasnije, u odvojenim tekstovima u Oslobođenju, nekoliko istaknutih profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (Adnan Silajdžić, Esad Duraković, Rešid Hafizović) upozorilo je na opasnost od prisustva vehabizma u BiH, te na "prekasnu i neadekvatnu" reakciju Rijaseta Islamske zajednice. Odgovarajući na ove kritike, konkretno na tekst akademika Hafizovića, Rijeset je izdao posebno priopćenje (26. 11. 2006.) u kojem za navode o širenju vehabizma u BiH i ulozi koju u tom procesu ima Saudijska Arabija, tvrdi da "nisu u duhu islamskog morala, niti u duhu bosanske tradicije islama… niti u duhu akademskog digniteta niti u duhu bosanskog kućnog odgoja".  Sam reisu-l-ulema Mustafa Cerić izjavio je tada u jednom televizijskom programu (TV Hayat, Sarajevo) kako u Bosni  "vehabije ne postoje", već su to muslimani koji drugačije prakticiraju islam. Po reisu, tu nema ništa sporno, a cijela se stvar predstavlja kao problem "zbog Evrope, koja krivo tumači ovakve pojave". [134]

Naznaka da je širenje za Bosnu novog, konfrontacijskog tumačenja islama ipak poprimilo ozbiljnije razmjere, bilo je i ranije. Kao jasno upozorenje mogla su poslužiti već pominjana hapšenja i deportacije stranih mudžahedina, upravo onih s kojima su ove ideje došle u zemlju. Dani u ljeto 2001., nakon privođenja i potom izručenja u Egipat Imada el-Misirija, bivšeg imama odreda El-Mudžahid, bili su posebno dramatični. Činjenica da su pripadnici specijalne policije MUP-a Federacije BiH koji su uhapsili El-Misirija, bili uglavnom Bošnjaci, muslimani, neki od njih iz Srebrenice, za njegove je sljedbenike bila posebno uznemirijuća. [135]

Stvaranje takvih situacija u kojima će se Bošnjaci dijeliti i okretati jedni protiv drugih, shodno tome kako doživljavaju sebe, svoju vjeru i državu u kojoj žive, ne događa se slučajno i ima konkretan cilj – potaći  bratoubilački rat, poput onoga u Alžiru, poručivali su u svojim hutbama (propovijedima) neki od njih. [136]

Unatoč ozbiljnim izazovima što su ih pred Bošnjake donijeli pojava i širenje novog tumačenja islama, suština njegovog tradicionalnog prakticiranja i vrijednosti koje on u Bosni stoljećima nosi, neće se promijeniti, niti će se ta zemlja pretvoriti u Alžir, kaže profesor Rešid Hafizović.

"Ja mislim – a vjerujem da će i ubuduće tako biti – da su, ipak, bosanski muslimani, muslimani koji, s jedne strane, dakako pripadaju islamskoj religijskoj tradiciji, a s druge strane, jednako tako pripadaju nečemu što bismo mogli nazvati evropskom kulturom. Mislim da su oni u najvećoj mjeri – govorim o Bošnjacima u Bosni – također posjedovatelji onoga što se zovu krunske tekovine ili najbolja dostignuća moderne, prije svega zapadnoevropske kulture i civilizacije. Mislim da Bošnjaci, kao jedan autohtoni evropski narod, pogotovo kad su u takvoj lijepoj i skladnoj sinergiji, ako tako mogu reći, s najboljim tekovinama, tradicijama i suzvučjima islamske vjerske tradicije, ne bi htjeli tim vrijednostima pretpostaviti ništa drugo, niti bi ih željeli zamijeniti za nešto drugo. Naravno da je takvih pokušaja bilo, pogotovo u ratu i možda neposredno poslije rata, barem iz nekih muslimanskih zemalja, da se slika islama u Bosni možda promijeni, da se njegova interpretacija promijeni, da se uspostavi neki novi poredak vrijednosti, da on možda više nalikuje onom poretku vrijednosti kakav danas recimo postoji u Saudijskoj Arabiji ili u nekoj drugoj zaljevskoj zemlji muslimanskoga svijeta. Međutim, ono što je možda bilo temeljno predziđe ili brana koja je obranila bosanske muslimane od takvih utjecaja – u svakom slučaju, rekao bih, štetnih – mislim da je bila njihova forma islama kojeg oni već stoljećima ovdje žive, njihova religijska kultura koja je prepoznatljivo bosanska i vrlo evropska. Taj spoj tog jednog finog, nepotrošivog, duhovnog supstrata s temeljnim, lijepim, nepotrošivim i najboljim evropskim vrijednostima ih je ustvari obranio od ovih štetnih utjecaja. A u tome su, s druge strane, našli snage – uz sve to ozračeni duhovnom aromom islamske vjerske tradicije – da se onda kada su najviše patili, kada su najviše krvarili i kad su najviše bili izazvani, odbrane od iskušenja da skrenu u terorizam, a imali su, kako mnogi kažu, hiljadu i jedan razlog da to učine i to im je bilo lakše. Međutim, uzdržali su se, ostali na svom kursu na kojem su već stoljećima bili i obranili sve svoje najbolje religijske, kulturne, nacionalne, civilizacijske, ali i sve moguće krunske vrijednosti moderne civilizacije, pogotovo one kojima se danas tako rado hvasta zapadnoevropska kultura i tradicija," tvrdi profesor Hafizović. [137]

Idelogija koja svojim konfrontacijskim karakterom potiče sukobe unutar jednog nacionalnog korpusa i uvlači ga u izgledne antagonizme s ostalim etničkim i vjerskim skupinama u složenoj višenacionalnoj zajednici kao što je to Bosna i Hercegovina, dodatno razdire ratom načeto tkivo društva i onemogućuje njegovo ozdravljenje, kaže Esad Hećimović.

"Problem s kojim se mi suočavamo u Bosni jeste da je od kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća došlo do naglašavanja posebnih nacionalnih, vjerskih i kulturnih identiteta. To je bio proces liberalizacije nakon pada socijalizma i taj proces je bio, naravno, opravdan kao vid osvajanja sloboda u društvu. Međutim, da bismo imali Bosnu i Hercegovinu kao zajednicu, postoji granica na kojoj možemo imati odvojene kulturne i nacionalne identitete, a na drugoj strani moramo imati neku vrstu kulturnog hibrida između ovih različitih nacionalnih i kulturnih grupa ukoliko želimo da ta zajednica opstane. Dakle, ukoliko budemo išli do kraja u odvajanju posebnih nacionalnih i kulturnih identiteta, to neminovno znači u budućnosti i teritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine. Pitanje i problem Bosne i Hercegovine je u tome što danas ne postoji značajna politička snaga koja bi gradila bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine na postojanju nekog kulturnog hibrida koji bi povezivao ove različite narode i kulture, nego sve političke opcije u Bosni i Hercegovini danas grade svoje polazište na postojanju zasebnih, odvojenih, kulturnih, vjerskih i nacionalnih identiteta," kaže Hećimović.

[124] Više o ovim tvrdnjama u: William Kole "Terrorists recruiting ‘white Muslims’", Associated Press, 17.4.2006; Rade Maroevic and Daniel Williams, "Terrorist Cells Find Foothold in Balkans", Washington Post, 1. 12. 2005; Z.D. – Z.J. "Al-Kaida ima logore na Balkanu", Blic (Beograd), 30.11.2004; Judy Dempsey, "Al-Qaeda cells survive in Bosnia despite Nato raids", Financial Times (USA Edition 1), 2, 7.5.2002; Marcia Christoff Kurop, "Al’Qaeda’s Balkan Links", Wall Street Journal Europe, 1.11.2001; Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001. Američka Središnja obavještajna agencija (CIA) procjenjivala je 1996. da je "skoro trećina islamskih dobrotvornih organizacija na Balkanu pomagala aktivnosti islamskih skupina povezanih s terorizmom, uključujući egipatsku Al-Gama’at Al-Islamiyya, palestinski Hamas i libanonski Hezbollah". Više o ovome u: "Dossier: Abu Anas al-Shami (Omar Yousef)", Globalterroralert. Dostupno na internetu: http://www.globalterroralert.com.  

[125] Tone Bringa, Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village, Princeton, NY: Princeton University Press, 1996. Prijevod knjige objavljen je u BiH: Biti musliman na bosanski način, Sarajevo, Dani, 1997.

[126] Više o ovom odnosu vidi i u tekstovima: John Pomfret, "Mujaheddin Remaining in Bosnia: Islamic Militants Strongarm Civilians, Defy Dayton Plan," Washington Post, 8.7.1996; Chris Hedges, "Outsiders Bring Islamic Fervor To the Balkans," New York Times, 23. 9. 1996; Philip Smucker, "Mujahideen rule Bosnian villages: Threaten NATO forces, non-Muslims," Washington Times, 23.9.1996.

[127] Senad Agić, imam Islamske zajednice BiH u Sjedinjenim Državama, tvrdi da su vehabizam i vehabijske ideje počeli stizati u Bosnu i Hercegovinu znatno prije posljednjega rata i dolaska ratnika međunarodnoga džihada. "Sa mnom se vjerojatno neće složiti mnogi ali svi smo mi, nesvjesno, polako usvajali vehabijske ideje. I ja kao učenik Gazi Husrev-begove  medrese, učio sam o islamu od onih profesora koji su o islamu učili u Kairu, u Bagdadu i na drugim islamskim univerzitetima, i koji su te ideje nesvjesno donosili u BiH i prenosili ih svojim učenicima u Gazi Husrev-begovoj  medresi. Kažem – nesvjesno, jer tek u posljednje vrijeme znamo razlučiti šta je donio tradicionalni islam bosanskohercegovačkim muslimanima, dok sada vidimo šta donosi vehabijska varijanta islama," kaže Agić. Za uvid u vehabijske ideje, pokret i širenje u BiH, vidi spomenutu knjigu Jasmina Merdana i Adnana Mešanovića: Vehabizam/Selefizam – Ideološka pozadina i historijski korijeni.

[128] Prijekori stranaca zbog načina na koji bosanski muslimani tradicionalno prakticiraju islam nisu bili ograničeni samo na ratno i neposredno poratno vrijeme. Gostujući u novembru 2006. u programu Javne televizije BiH (BHT 1) islamski misionar Imad Al Husin zvani Abu Hamza nazvao je Islamsku zajednicu BiH "pogrebnim društvom" a tradicionalno tumačenje islama u toj zemlji "komunističkim" i "službenim islamom." Abu Hamza, koji je ujedno i čelnik neregistriranog udruženja građana koje se bori protiv ukidanja državljanstava naturaliziranim građanima BiH, u istom je programu tvrdio kako u Bosni "nema ni vehabija, niti tradicionalnog islama… Ovdje je samo jedna razlika između omladine koja je željna praktičnog islama i ljudi koji drže taj komunistički islam," rekao je Abu Hamza. Esad Hećimović, "Abu Hamzina javna tajna," BH Dani, br. 490, 3.11.2006. 

[129] Talijanska policija zaplijenila je u Islamskom kulturnom institutu u Milanu dokument pod naslovom Povelja islamske borbe. U toj ideološkoj platformi pokreta globalnog džihada, uz ostalo, navodi se: "Kao muslimanima, povjerena nam je dužnost da uspostavimo supremaciju božijeg zakona na Zemlji i da ne dopustimo nijednoj  skupini da vlada bez božijeg zakona. Borimo se protiv svakoga tko to odbija i   tko odbija poslušnost bogu… Nametnuta nam je borba da uklonimo nevjerničke vladare u islamskim zemljama, da se borimo protiv onih koji podržavaju njih i njihove zakone, da uspostavimo kalifat, da osvetimo Palestinu, Španjolsku, Balkan, muslimanske republike u Rusij, i da oslobodimo sve muslimanske zatvorenike. Naši neprijatelji su kršćani, Židovi, nevjernici, oni koji obožavaju kravu i vatru, kao i naši sekularni vladari koji su se odrekli islamskih zakona… Džihad je pokrenut da bi se proširila božija vjera i da bi se uništio bilo koji vladar koji se ne podvrgava bogu… Borba protiv nevjernika ima za cilj - ubrzati božije otkrovenje." E. Kohlmann, Al-Kai’din džihad u Evropi, 15.

[130] Borba za istinsku vjeru vodit će se posvuda i trajat će do kraja vremena, podučavao je vjernike u ljeto 2001. Abdussamed Bušatlić, čije su hutbe među najtraženijima na više internetskih portala. "(…) Stvari koje nas čekaju u budućnosti, a Allah zna da nas čekaju velika iskušenja i borba između istine i laži koja neće prestati sve do Sudnjega dana jer pobijedili su poslanici, ali ostala je borba. Ostala je borba i ona se ne prekida dok konačno Allahovo svjetlo ne obasja zemaljsku kuglu i dok se ne desi Sudnji dan i dok ne pobijedi odabrana skupina muslimana". Abdussamed Bušatlić "Čast muslimana", dostupno na internetu: http://www.kewser.net/modules/audio/list.php?kategorija=6 (postavljeno 10.7.2004). Nasuf/Abdussamed Bušatlić povremeno drži hutbe i predavanja koji se distribuiraju na kasetama i izuzetno su popularni među simpatizerima i novim članovima vehabijskog pokreta, tvrde priređivači knjige Vehabizam/Selefizam. Vidi tekst Nihada Sijerčića: "Deset vodećih vehabijskih autoriteta u BiH," Start, br. 188, 21.2.2006.

[131] Više o idejama i utjecaju vehabijskog pokreta u BiH vidi u tekstovima: Dženana Karup, "Kur’an je naš ustav", BH Dani, br. 72, 30.3.1998; Eldar Hadžović, "Nije svaki vehabija terorist, nego je svaki terorista vehabija," BH Dani, br. 452, 10.2.2006; Nihad Sijerčić, "Deset vodećih vehabijskih autoriteta u BiH," Start, br. 188, 21.2.2006; Faruk Šehić, "Bit će rata do sudnjeg dana," Start, br. 189. 7.3.2006; kao i tekstove Vildane Selimbegović, "Pravi i ostali muslimani," BH Dani, br. 466, 19.05. 2006. i  "Vehabije osvajaju BiH," BH Dani, br. 491, 10.11.2006. Reagirajući na pasivan odnos Rijaseta (poglavarstva) Islamske zajednice u BiH na širenje vehabizma, akademik Rešid Hafizović, u jednom je autorskom tekstu dramatično upozorio: "…Dolazeći pod izgovorom da pomognu muslimane, oni su, zapravo, poput nezvanih emisara iza sebe ostavljali samo krvavi trag, krvoproliće, smrt i neviđeni užas. Oni to pripremaju i ovoj zemlji, njenim muslimanima, ali i ne samo njima. Oni su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci s posljednjim, nečasnim nakanama. Oni su među nama. Šireći praksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli naše tradicionalno društveno tkivo. Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i akademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama, posvuda". Rešid Hafizović, "Oni dolaze po našu djecu", Oslobođenje, 25.11. 2006.

[132] Islamska zajednica (IZ) u BiH je u martu 2006., donijela rezoluciju o tumačenju islama, u kojoj se identificira problem "prisustva grupa koje neprimjereno tumače islam i potiču na raskol među muslimanima u BiH." U rezoluciji se takve grupe pozivaju na prihvatanje pravila tumačenja islama kako to prakticira Islamska zajednica u BiH od 19. stoljeća.

[133] Mirna Sadiković, "Reis poručuje - niko nam neće nametati pravila," Radio Sloboda Evropa, 8.11.2006.

[134] "Mustafa efendija Cerić: ‘Vehabije u BiH ne postoje!", Slobodna Bosna, br. 524, 30. 11. 2006. Istodobno, zbog javnog upozorenja koje je iznio o opasnostima od vehabizma, jedno od glasila Aktivne islamske omladine, magazin Saff, optužio je akademika Rešida Hafizovića da je šija i "ubačeni element u samom vrhu Islamske zajednice". Više o ovim tvrdnjama vidi u tekstu: "Smutnje dr. Rešida Hafizovića: Nesuvislosti protagoniste zabludjelog šiitskog učenja", Saff, br 184, 1.12.2006.

[135] O raspoloženju nekih bošnjačkih krugova, koji se smatraju istaknutim članovima vehabijske zajednice, svjedoči i ova poruka vjernicima iz tog razdoblja Abdussameda Bušatlića, koja je i danas dostupna na nosačima zvuka, te na više otvorenih i lozinkom zaštićenih internet portala: "Mi smo svjedoci, braćo, danas da su oni koji nose muslimanska imena, kao ovi specijalci, kao ovi vandali, kao ovi razbojnici, strogi prema muslimanima, a merhametli zbog svog kukavičluka i udaljenosti od islama, prema kjafirima (nevjernicima). I ne samo to nego mrze muslimane. Spletke im prave, uhode ih… Zato pitam, u ime Allaha dželešanuhu, nadajući se da će kaseta koja bude snimljena doći do tog čovjeka, muslimana iz Srebrenice, pitam tog muslimana: ’Zar si zaboravio Srebrenicu? Zar si zaboravio 12.000 ubijenijeh muslimana?! Zar si zaboravio silovane majke, muslimanke?! Zar si zaboravio ubijenu djecu?! Zar si zaboravio zločin nad muslimanima?! Zar si zaboravio šta su uradili četnici?! Šta su uradili kjafiri (nevjernici)?! Šta je uradio IFOR zajedno s četnicima?! Taj isti IFOR kojem ti sada služiš i hapsiš muslimane zbog toga!…  Zar je to islam, zar je to islam o kojem ti govoriš?! I zar je to muslimanski osjećaj? Je li te tako tvoja majka muslimanka učila? Je li te tako tvoja majka muslimanka odgojila? Zar si došao ti koji si iz Srebrenice, da naouržan do zuba, hapsiš muslimane, a tvoje muslimane (…) iz Srebrenice istjeruju na ulice iz stanova u koje se sada vraćaju oni koji su napravili pokolj u Srebrenici? I ti kazeš da si musliman? Ne! Pri tebi nema ni trunke islamskog osjećaja. Daleko si ti od islama, daleko si ti od islamskog razumijevanja. A kad toga pri tebi nema, onda si izdajica! Onda si kukavica, onda si mulj koji nosi bujica, onda si bezlična osoba koja nema svoga cilja i nema principa…" govorio je Bušatlić.

[136] U svojoj hutbi iz tog vremena, naslovljenoj "Čast muslimana", Abdussamed Bušatlić upozorava: "Šta je cilj? Cilj je da se muslimani međusobno zavade. Cilj je da se od Bosne napravi Alžir. I ta akcija je inscenirana i urađena na tako vandalski način, ne bi li neko ubio jednog policajca muslimana. Ne bi li ga neko ubio, da nakon toga četnici, ustaše i Bošnjaci, zajedno stanu u jedan saff i da se bore! Da se bore protiv koga? Protiv ovih izmišljenih terorista. Da se zajednički protiv njih bore. Da se zaboravi genocid, da se zaborave sva ubistva i sve ono što se desilo muslimanima na ovim prostorima".

[137] Prema rezultatima ispitivanja mišljena javnosti, koje je provela sarajevska agencija za marketinška, medijska i društvena istraživanja "Prizma", 66,3 posto građana BiH muslimanske vjeroispovijesti svjesno je prisustva tzv. vehabijskog tumačenja i prakticiranja islama u toj zemlji. Većina ispitanika, njih 69 posto, protivi se (jako ili donekle) prisustvu vehabizma, dok ih 12, 9 posto (više ili manje) podržava taj oblik islama. Kao pristaše ili sljedbenici vehabizma, izjasnilo se 3,3 posto ispitanika. Anketa je provedena od 21.5. do 26.6.2006., na slučajnom uzorku od 431 ispitanika, uz  maksimalnu pogrešku +/- 7 posto. Uz relativno mali uzorak ispitanika i nešto veću mogućnost pogreške, oprez prema rezultatima ove ankete nalaže i ranije spomenuta činjenica da se pripadnici ovog pokreta odbijaju identificirati kao vehabije. Sam poglavar Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema, Mustafa Cerić, u jednom intervjuu u decembru 2006., izjavio je kako u "Bosni nema vehabija".