VI Strani mudžahedini i povratak "izvornom islamu"

U kontekstu rasprava o današnjoj borbi protiv "međunarodnoga terorizma" i mjestu što ga u njoj, kao potencijalno opasna, ima Bosna i Hercegovina, ratno i poratno prisustvo arapskih dobrovoljaca i misionara u toj zemlji jedna je od ključnih tema. Moguće i zbog toga što ideološki utjecaj koji su do danas tamo ostavili vjerovatno nadilazi njihovu vojnu ulogu u bosanskome ratu. To nije ni usputan, ni slučajan ishod, kaže Esad Hećimović.

"Dobrovoljci i misionari iz islamskih zemalja bili su uvjereni da su muslimani u BiH bili dovedeni u poziciju da se bore za opstanak upravo zbog toga što su napustili temelje svoje vjere. Dakle, kod njih nema uopšte nikakve razlike između vjerskog identiteta i ovozemaljskog statusa. Ukoliko želiš biti dobar musliman, to ti je preduslov da uopšte možeš opstati u ovakvom svijetu. I oni su nastojali da uvjere bosanske muslimane da će jedino povratkom u vjeru dobiti snagu potrebnu za opstanak. Dakle, njihovo uvjerenje je u potpunosti bilo da je snaga u vjeri, a ne u oružju, i oni su bosanske muslimane nastojali vratiti u vjeru, kako bi ojačali i borili se," ističe Hećimović.

Iako su ovakva uvjerenja za njihove bosanske domaćine bila pomalo iznenađujuća, obrana Bošnjaka i njihovo ponovno "uvođenje u vjeru", kakvom su je sami doživljavali, za mudžahedine pristigle iz islamskih zemalja bili su dio globalne borbe, kaže Hećimović.

"Ovi ljudi imaju širi plan za unifikaciju i purifikaciju islama, dakle oni hoće i da ga ujedine i da ga očiste. Očistiti islam, za njih u ovim slučajevima znači očistiti ga od svih onih primjesa koje je u njega donijela lokalna kultura ili uticaj drugih naroda sa kojima muslimani u tom području dijele brojne običaje. Naprimjer, fokus njihovog djelovanja danas u Bosni su brojni običaji koji njih podsjećaju na praksu lokalnih kršćanskih naroda u BiH. Oni smatraju da treba muslimane očistiti od svega onoga što podsjeća na ponašanje lokalnih kršćana. To je ustvari način razdvajanja muslimana od drugih naroda, i to može imati sigurnosne posljedice u budućnosti," misli Hećimović. 

Ove ideje nisu nove i danas se općenito vezuju za vehabijski, odnosno selefijski pokret i ideologiju, kaže Senad efendija Agić, glavni imam Islamske zajednice BiH u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sjedištem u Chicagu.[54]

"Vehabije se bore protiv svega onoga što je tokom historije obogatilo islamsku kulturu i islamsku tradiciju. Naprimjer, obilježavanje Blagih noći, učenje mevluda, učenje umrlim. Mnogi od njih ne žele da muslimani sudjeluju u vlasti, čak ni da glasaju u onim sistemima koji nisu islamski, Muhammed a.s. nam to ne bi odobrio. To je njihovo tumačenje, međutim tradicionalni islam nas uči da treba da učestvujemo u političkom životu i da slijedimo demokratske tradicije," kaže Agić.

Za pokret koji se zalaže za povratak "izvornoj vjeri" kakva je bila prije skoro 1400 godina, u prvim desetljećima svoga nastanka, krize poput bosanske služe kao sredstvo za buđenje i osvješćivanje muslimana širom svijeta. Bosna je u određenom trenutku u povijesti poslužila kao poziv za globalnu mobilizaciju i buđenje muslimana, baš kao što su to kasnije bili ratovi u Afganistanu i Iraku ili instrumentalizirani prosvjedi protiv objavljivanja karikatura Poslanika Muhammeda u danskim novinama. Na svim ovim primjerima nastojalo se dokazati da su muslimani na udaru zato što su odstupili od prave vjere, prihvatili novine što ih je donio modernitet i podlegli izazovu zapadnjačkog koncepta političke slobode, ljudskih prava i potrošačkog društva.

Prvo osvješćivanje i povratak vjeri, a potom njezino širenje u svaki kutak ovozemaljskoga svijeta, temeljni su ciljevi onoga što se danas naziva vehabizmom, a što sljedbenici tog pokreta nazivaju povratkom "izvornom islamu."[55] U višestoljetnoj tradiciji islama ustalilo se više njegovih pravnih tumačenja, no neki važni postulati vehabizma službeno nisu dio nijednoga, kaže Senad Agić.

"To je tumačenje Vlade Saudijske Arabije. Oni su ustoličili takvu vrstu islama. Problem te vrste islama je da nije utemeljena niti u jednoj pravnoj školi. Imamo četiri vladajuće i u svijetu priznate pravne škole (mezheba) po kojima muslimani prakticiraju islam. Vehabije ne prakticiraju islam ni po jednoj pravnoj školi. Oni kažu da prakticiraju islam po pravnoj školi Ahmad ibn Hanbala,[56] međutim oni od nje odstupaju, oni od nje prave novi mezheb koji nije niti jedan od ova četiri mezheba. Oni se popularno, naročito na Zapadu, zovu - nemezhepski muslimani," kaže Agić.

Koliko god da se nekome danas čine čudnim ili teško razumljivim, vehabizam i konfrontacijski pokreti i skupine koji se uz njega vezuju, dio su šireg povijesnog konteksta. Sadržaj i način na koji se on ispoljava ne predstavljaju u tome smislu ništa osobito novo, kaže dr. Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

"Kao što je nekad, u ranim vijekovima, svake religijske tradicije, pa tako i islamske, bilo tih grupica, koje su svoje političke i ine ambicije željeli zadovoljiti na jedan nečastan način, a pod plaštom tradicije kojoj pripadaju, tako i danas imamo te ‘pregrijane’ grupe, ne mogu reći religijske, jer ne znam više koliko su religijske, ne mogu to kvalificirati kao čovjek, jer pitanje religijskog je pitanje ljudskog intimiteta, a u svijetu intime samo Bog može prave procjene činiti koliko je ko religiozan, koliko je ko dobar i dobronamjeran. Zbog toga ne mogu neke ‘pregrijane’ grupe unutar ove ili one tradicije zvati religijskim ili nereligijskim, ali, dakle, da ih ima, ima ih. U novije vrijeme, u muslimanskom svijetu zaista imamo tu nemilu pojavu – ona je prije svega nemila i nesretna za muslimanski svijet – koja se zove vehabizmom. Taj pokret, ako mogu tako da ga nazovem, možemo podijeliti u dvije skupine. Imamo takozvane mirne ili pasivne vehabije koji jednostavno žele živjeti na jedan ortodoksiji način, koji se pozivaju na tradiciju Poslanika islama, koji misle da jedino oni autentično, u potpunoj formi i u potpunom sadržinskom opsegu nasljeđuju Poslanika, pa mu vrlo često pripisuju i nešto što nije nikad rekao ili oponašaju njegov stil odijevanja, iako se Poslanik zaista, prema najautentičnijim svjedočenjima njegovih biografa, nikada nije tako nosio. Takve vehabije nisu opasne. Međutim, postoje druge vehabije kojima religijski svjetonazor služi samo kao izgovor, a njihova svakidašnja praksa zapravo nema nikakve veze ne samo sa islamom nego ni sa jednom ozbiljnom i čestitom religijskom tradicijom," misli dr. Hafizović. [57]

Dolazak arapskih mudžahedina u Bosnu i Hercegovinu tokom posljednjega rata, presudno je utjecao na prodor i širenje vehabijskih ideja u ovoj zemlji. Prijemu domaćih mladića u mudžahedinske formacije po pravilu je prethodila 40-dnevna vjerska poduka, koju je u posebnim medresama vodio glavni ideološki autoritet odreda El-Mudžahid, šejh Imad el-Misri. Do kraja 1995. je kroz njih prošlo više od 2.000 Bošnjaka.[58] No, osim klasične vjerske poduke, strani mudžahedini i dobrotvorne organizacije iz islamskih zemalja, koje su dobrim dijelom financirale njihov boravak u BiH, svoje su tumačenje islama širili i na druge načine, kaže Senad Agić.

"Oni su došli pod firmom pomaganja oslobodilačke borbe muslimana u BiH. Bog zna najbolje njihov nijet, odnosno namjeru, a mnogi su došli, ne da se bore, nego da propovijedaju ovaj svoj islam. Imamo podatak da su negdje kod Travnika, za vrijeme rata, u nekom selu, kada u BiH nije bilo dovoljno hrane, kada su ljudi gladovali, arapski mudžahedini došli sa kombijem punim hrane i čokolada, okupili su djecu oko toga auta i rekli im: 'Djeco, znamo da ste gladni i da ste se poželjeli čokolade. Čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao i prisustvovao učenju mevluda, čokoladu će dobiti samo onaj koji ne bude išao da uči na kaburu šehida. Oni koji praktikuju ove novotarije, čokoladu dobiti neće.' I iz ovoga se vidi koliko je to učenje nehumano, grubo i koliko odudara od osnovnog učenja islama," kaže Senad Agić.

Vehabizam već desetljećima nastoji prerasti u globalni pokret i utisnuti se u tradicionalne muslimanske zajednice u kriznim žarištima poput Kašmira, Palestine, Bosne, Kosova, Čečenije i Iraka. Ugroženi narodi u tim područjima, čiji je glavni uzrok patnje često i sama činjenica da su muslimani, skloniji su prihvatiti ovo tumačenje islama. U sredinama gdje je društvena i ekonomska struktura razorene sukobima, kolonijalizmom i siromaštvom, kruto određeni vrijednosni sistem, koji nudi ovaj ideološki koncept, često postaje jedino pribježište, ulijeva snagu i daje nadu. Žrtve tako postaju lak plijen, kaže Evan F. Kohlmann.

"Ovo nije model koji se pokušao nametnuti samo u Bosni. Događalo se i još uvijek se to događa i u drugim dijelovima svijeta. Zbilja je žalosno vidjeti kako muslimani iz jednog dijela svijeta, u ideološkom smislu, doslovno vrebaju na muslimane koji u drugim dijelovima svijeta iz nekoga razloga postaju ugroženi, ranjivi i slabi. Tragovi tog stranog ideološkog utjecaja u Bosni još su uvijek vidljivi i danas jer je očito da su propagandisti za svoje ideje uspjeli pridobiti i dio lokalnoga stanovništva," kaže Kohlmann.

Rasprave koje se danas vode o dolasku i širenju konfrontacijskog tumačenja islama u Bosni i Hercegovini, a čiji je vehabizam najvidljiviji predstavnik, neophodne su i korisne, ali slučajno ili namjerno, previđaju važnu činjenicu, kaže Stephen Schwartz, autor knjige Dva lica islama.

"Prisustvo vehabizma ni na koji način ne odriče legitimitet obrambenom ratu u Bosni, baš kao što ni njegovo prisustvo u Afganistanu nije umanjivalo legitimitet tamošnje borbe protiv sovjetske okupacije. U Sjedinjenim Državama i na Zapadu, čak i među nekim muslimanima, danas možete čuti da je za sve ovo što se sada događa s Al-Kai’dom i međunarodnim terorizmom kriva Amerika jer je svojevremeno podržala mudžahedine u Afganistanu. A šta je trebala uraditi?! Naravno da ih je trebala podržati i naravno da su Afganistanci trebali otjerati Ruse iz svoje zemlje, baš kao što su se i Bosanci trebali braniti. Oni su bili u vojnički tako podređenom položaju da je potpuno razumljivo što je Izetbegović donio, pokazat će se kasnije, ne baš mudru odluku da dopusti arapskim vehabijama, veteranima rata u Afganistanu, da dođu u Bosnu. Slično je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Staljinizam, šta god da o njemu mislimo, nije oduzeo legitimitet borbi Rusa protiv nacizma. Tragično je i za žaljenje što je ruski narod vodio obrambeni rat pod Staljinovim zapovjedništvom, ali je ta borba bila potpuno legitimna. Činjenica da su se vehabije ubacili u Afganistan i Bosnu je užasna, ali obrambeni ratovi u tim zemljama su bili potpuno legitimni. Problem je, međutim, što zapadni mediji i dio tamošnje korumpirane akademske elite, po mome mišljenju, zapravo ne uspijevaju shvatiti islamski ekstremizam. Ne žele tome posvetiti vrijeme, nedostaje im znanstveni aparat, ne žele razumjeti islam niti ono po čemu se on razlikuje od kršćanstva," kaže Schwartz.

[54] Branka Mihajlović, "Noćni razgovori: Senad efendija Agić", Radio Slobodna Evropa, 27.10.2001.  Ako nije drugačije naznačeno, svi citati efendije Agića su iz ovog intervjua.

[55] Sljedbenici ovoga učenja po pravilu odbijaju se identificirati kao vehabije. "Naziv vehabije je izmišljen od strane sekti i frakcija (sufija, šija, racionalista), koje mrze sljedbenike ispravne-vjerodostojne tradicije, a ovo učenje se ogleda u potpunom slijeđenju Allahova poslanika, te iskorijenjivanju svih novotarija, koje su se s vremenom udomaćile među muslimanima", tvrdio je imam bosanskih mudžahedina Imad al-Misri, internet stranica: www.islambih.org. Na istom je tragu i tvrdnja Adnana Peze, jednog od čelnika Aktivne islamske omladine, organizacije koju su nakon rata formirali bošnjački članovi nekadašnjeg odreda El-Mudžahid: "Šije, Iranci, odstupili su od izvornog islama, pretvorili su se u sektu… Negativna propaganda protiv vehabizma potiče od Homeinija, pogotovo, recimo, protiv Saudijske Arabije i tamošnje uleme… Vehabije kod nas ne postoje, a mi sebe smatramo onima koji slijede izvorni islam. Nikada za sebe neću reći da sam vehabija. Meni to ništa ne znači." Dženana Karup, "Kur’an je naš ustav", BH Dani, br. 72, 30. 3. 1998. Imam džamije "Kralj Fahd" u Sarajevu i raniji zapovjednik 4. muslimanske brigade ABiH Nezim Halilović Muderis, u nedavnom je intervjuu izjavio kako je vehabizam izmišljotina novinara. "Vehabija u BiH nema… U suštini, vehabijski pokret uopšte ne postoji," rekao je Halilović. Mirsad Fazlić, Belma Bujubašić i Vedrana Maglajlija, "SB istražila tajne zadužbine saudijskog kralja Fahda u BiH", Slobodna Bosna, br. 485, 2.3. 2006.

[56] Imam Ahmed ibn Hanbal (780-855), istaknuti islamski učenjak i teolog smatra se utemeljiteljem hanbalijskog tumačenja islama.  

[57] Prof. dr. Rešid Hafizović, razgovor s autorom, Prag, 4.7.2006.  Ako nije drugačije naznačeno, svi citati profesora Hafizovića su iz ovog intervjua.

[58] Prema navodima njegovih sljedbenika, šejh El-Misri je tokom rata vodio 19 medresa. Poslije rata još 6, te održao veći broj predavanja unutar Aktivne islamske omladine. Esad Hećimović, "Ljeto kad su hapsili mudžahedine," BH Dani, br. 222, 7.9.2001.