II Pokret međunarodnog džihada

Prije nego li se pokuša istražiti navode o vezama Bosne i Hercegovine s onim što se danas naziva međunarodnim terorizmom, odnosno s pokretom globalnog džihada, čini se neophodnim utvrditi njegovu strukturu, ideologiju i ciljeve, te podsjetiti na ne tako davnu prošlost.

Krajem decembra (na Badnju večer) 1979. Sovjetski Savez je vojno intervenirao u Afganistanu u korist prokumunističkog režima čiji je dolazak na vlast ranije podržao, a čija je pozicija bila uzdrmana unutrašnjim borbama suparničkih afganistanskih klanova, od kojih su neki imali izravnu američku pomoć. [15]

Nekoliko mjeseci po okupaciji, prve afganistanske gerilske skupine počinju s manjim akcijama i diverzijama protiv okupacijske sovjetske vojske. Više takvih autohtonih skupina boraca - mudžahedina je imalo sjedište u Peshawaru, gradu u susjednom Pakistanu. Okupacija islamske zemlje od nevjerničkog sovjetskog režima potakla je reakcije islamskoga svijeta koji počinje slati novac i oružje za afganistanske mudžahedine, da bi uskoro počeli stizati i dobrovoljci iz arapskih zemalja. S njima je došao i klerik, šejh Abdullah Azzam, i uskoro postao najveći moralni autoritet mudžahedinskog pokreta, kaže Evan Kohlmann.

"Šejh Abdullah Azzam bio je začetnik ideje međunarodnog džihada i suvremenog mudžahedinskog pokreta koji se vremenom transformirao u ono što danas nazivamo Al-Kai’dom i njezinom globalnom mrežom za podršku. Azzamove su vizije i ideje sezale mnogo dalje od Afganistana. Taj je Palestinac vjerovao i podučavao svoje sljedbenike da je poraz Sovjetskog Saveza u Afganistanu označio kraj jednog razdoblja, ne samo Hladnoga rata nego kraj razdoblja u kojem su dominirale supersile. Smatrao je da će od toga trenutka jedina značajna sila u svijetu biti snaga volje koja proističe iz religijskog uvjerenja, a ne više politička volja koju su do tada diktirale supersile. Vođeni tim učenjem, njegovi sljedbenici stvarali su političke i sigurnosne izazove vladama nekih zemalja islamskoga svijeta, prije svih Egipta i Saudijske Arabije. Azzam i krug ljudi oko njega razvili su vrlo internacionalističku ideologiju i vjerovali da je treba širiti i do najudaljenijih dijelova muslimanskoga svijeta," tvrdi Kohlmann.

Nemoć supersile u srazu s nadahnutim i odlučnim protagonistima islamske revolucije, pokazalo je i zbacivanje s prijestolja američkog miljenika šaha Reze Pahlavija u Iranu. Uz istodobne događaje u drugim dijelovima islamskoga svijeta, o kojima će više riječi biti kasnije, 1979.  se najčešće uzima kao godina nastanka pokreta globalnog džihada.

Koristeći primjer Afganistana, šejh Azzam je tvrdio da islam može opstati samo ako se lati mača i krene u sveti rat, ne samo protiv okupacijske sovjetske armije nego i protiv sekularnih režima u muslimanskim zemljama koji su, za njega, bili otpadnički i korumpirani. Da bi postigao taj cilj, Azzam je uspostavio logore za obuku dobrovoljaca koji su u njih dolazili kao Egipćani, Palestinci, Saudijci i Alžirci, a iz njih odlazili kao članovi bratstva svetih ratnika. Kada je 1988., nakon deset godina okupacije i gerilskoga rata, postalo jasno da je mudžahedinski pokret, dijelom i uz američku pomoć,  porazio sovjetsku vojsku u Afganistanu, šejh Azzam i njegovi sljedbenici objavljuju da će se sveti rat za vjeru nastaviti i izvan granica te zemlje. Da bi se to postiglo, stvoren je temelj - na arapskome Al-Kai’da - za nastavak džihada, kako su ga zamislili šejh Azzam i osnivači tog pokreta. Među njima je istaknuto mjesto imao Usama bin Laden, član jedne od najbogatijih saudijskih obitelji, koji je novcem izdašno pomagao mudžahedinski pokret.

Nešto manje od  dvadeset godina kasnije, pokret nastao u gudurama Afganistana – ideološki, kadrovski i logistički ojačan -  prelio se izvan granica te zemlje i danas se smatra najvećom sigurnosnom prijetnjom u svijetu, kaže Rohan Gunaratna, voditelj Odjela za istraživanje terorizma pri Institutu za obrambene i strateške studije u Singapuru, te savjetnik više vlada za ovu oblast.

"Pokret koji se bazira na ideologiji globalnog džihada danas je premašio prvobitni značaj Al-Kai’de Usame bin Ladena. Cilj tog pokreta je stvoriti islamske države tamo gdje žive muslimani i boriti se protiv kulturološkog utjecaja Zapada na islamski svijet, posebno Bliskog istoka. Skupine koje danas čine pokret međunarodnoga džihada žele uspostaviti islamske države u kojima će na snazi biti šerijatsko pravo," kaže Gunaratna.

Terorizam, kroz povijest, uvijek je bio način na koji se slabiji pokušavao oduprijeti jačemu. U moderno doba, terorističke skupine se nisu borile za vjeru niti u njezino ime, a njihove su aktivnosti uglavnom bile usmjerene na postizanje užih ciljeva nacionalnih pokreta, poput onih kod Baska (ETA), Sjevernih Iraca (IRA), Palestinaca (PLO), Kurda (PKK) ili Tamila (Tamilski tigrovi), odnosno političkih, poput Crvenih brigada (Brigate Rosse) u Italiji ili Baader-Meinhof grupe u Njemačkoj. Istovremeno, u 20. stoljeću, totalitarni ideološki projekti širih, globalnih ambicija su uglavnom provođeni uz pomoć državnog terorizma. Pokret međunarodnoga džihada želi danas stvoriti svijet po svojoj mjeri, koristeći kombinaciju ovih iskustava, kaže Zoran Dragišić.

"Ideologija Al-Kai’de je manje-više poznata i nju je u najvećoj mjeri definisao Ayman al-Zawahiri. On je istakao koji su glavni ciljevi Al-Kai’de. Dakle postoji strategija '2020', koja pokazuje šta Al-Kai’da želi da uradi u narednom periodu. Cilj je stvaranje umme - globalne islamske države, odnosno širenje islama po čitavom svetu. Ne mislim islama kao vere - tu treba praviti vrlo ozbiljnu razliku - nego širenje ideologije koja zloupotrebljava islam kao veru, i uspostavljenje jednog globalnog teokratskog režima. Dakle, u odnosu na sve terorističke organizacije koje smo do sada poznavali kroz istoriju, Al-Kai’da se ozbiljno razlikuje prema cilju koji je postavila. Prvi put je to globalni cilj. Prvi put je to cilj čije se postizanje planira u narednih stotinu godina," ističe Dragišić.

Na postojanje "Plana 2020" prvi put je upozorio jordanski novinar Fouad Hussein u svojoj knjizi Al-Zarqawi: Druga generacija Al-Kai’de (2005). Hussein, čija se knjiga temelji na razgovorima što ih je vodio s većim brojem članova Al-Kai’de, od kojih je neke (među njima i Abu Musaba Al-Zarqawija, koji je do pogibije u junu 2006. bio vođa skupine Jama’at al-Tawhid wal-Jihad, ogranka Al-Kai’de u Iraku), kao politički osuđenik, upoznao u zatvoru, tvrdi da je "Plan 2020" dugoročna strategija čiji je cilj uspostava globalne islamske države i pobjeda islama nad drugim religijama do godine 2020. Tvorcem ove strategije smatra se Saif al-Adel (Muhammed Ibrahim Makkawi), bivši pukovnik egipatske vojske, a danas "treći čovjek" u hijerarhiji Al-Kai’de (iza Usame bin Ladena i Aymana al-Zawahirija), za kojega se vjeruje da je čelnik vojnoga komiteta, odnosno, operativni zapovjednik Al-Kai’de.

Nastao 2000., plan predviđa sedam faza koje vode postizanju ovoga cilja. Prva faza, "faza buđenja", ima za cilj prenuti globalnu islamsku zajednicu (ummu) iz "uspavanosti". Napadi 11.9.2001. bili su u toj funkciji jer su isprovocirali Ameriku da napadne islamske države (Afganistan i Irak) i tako skrene pažnju muslimana svijeta. Po riječima samoga Saifa al-Adela, krajnji cilj napada na New York i Washington bio je "navesti Sjedinjene Države da izađu iz rupe i napadnu neku islamsku zemlju". Ta faza buđenja okončana je invazijom Iraka 2003., tvrdi Fouad Hussein, pozivajući se na čelnike Al-Kai’de s kojima je  razgovarao.

U sljedećim fazama, nazvanim "otvaranje očiju" i "podizanje na vlastite noge," do 2013., planira se da Irak postane poligon za uvježbavanje mudžahedina, pokretanje elektroničkog rata na internetu, proširenje sukoba na oblast al-Shama (Sirija, Libanon, Jordan), obaranje "omraženih i otpadničkih vlada" u arapskim zemljama, te direktna konfrontacija s Izraelom, ali i drugim državama u kojima "Židovi imaju velikog utjecaja", prije svih s Turskom.

U daljnjim fazama, tvrdi Fouad Hussein, poduzet će se niz mjera za slabljenje američke ekonomske i vojne moći u stalnom gerilskom ratu protiv Sjedinjenih Država. Očekuje se da će u razdoblju između 2012. i 2016., utjecaj Zapada na islamski svijet opasti u tolikoj mjeri da neće biti otpora proglašenju globane islamske države – kalifata, što će omogućiti potpuni i konačni obračun "snaga vjere" sa "snagama globalnog nevjerništva" te uspostavu novog svjetskog poretka pobjedom islama, što bi se trebalo okončati 2020. [16]

Pretvaranje svijeta u globalni kalifat čiji će glavni oslonci biti Kur’an i Šerijat danas se čini kao preambiciozan projekt, no još ne tako davno na mnogim se mjestima vjerovalo da će i socijalizam prerasti u "svjetski proces" čiji će glavni oslonci biti marksizam i partijski statuti, a Amerika i Engleska, kako kaže jedna pjesma jugoslavenskih komunista iz sredine 20. stoljeća, će "biti zemlja proleterska." Svijet se danas suočava s još jednim totalitarnim izazovom, vjeruje Zoran Dragišić.

"Ako pogledamo istoriju političkih ideja, imali smo dosta takvih ideja koje su imale za cilj da ceo svet usreće i učine boljim mestom. Istorija nas je također naučila da su takve ideje uvek završile sa velikim brojem mrtvih i sa nesrećom kojom su izazivani pokušaji da se takve ideje pretoče u život. Sigurno da u tom pogledu ni ideja Al-Kai’de nije ni originalna niti je mnogo drugačija. Posledice provođenja takve ideje su identične, u što se imamo priliku da uverimo. Kao i sve druge takve ideje i ova je nerealna i nema šansu za uspeh. Međutim, dok se takva ideja u potpunosti ne porazi, svet će se suočiti s velikim razaranjima i žrtvama, i još mnogo patnje će izazvati pokušaji da se takva ideja provede u delo," kaže dr. Dragišić.

Al-Kai’da nije država i nema regularnu vojsku. To je mala i konspirativna organizacija, koja nastoji postići svoje ciljeve gerilskom taktikom, najčešće spektakularnim terorističkim akcijama izvedenim s rijetko viđenom i gotovo apokaliptičnom brutalnošću. Međutim, masovna ubojstva, iako poželjna, nisu njezin primarni cilj. Smisao ovakve vrste terorizma je pridobiti i pokrenuti sljedbenike za ostvaranje vrlo konkretnog političkog cilja, i, istovremeno, isprovocirati neprijatelja, navesti ga da se izloži i postane ranjiviji, odnosno da reagira na način koji će olakšati buđenje i mobilizaciju "zaspalog i od izvorne vjere otuđenog" islamskog svijeta. Napadi od 11. septembra 2001., uzvratne američke invazije Afganistana i Iraka, te rastući animozitet u muslimanskome svijetu (ali i drugdje) prema ponašanju Amerike, praktična su potvrda ostvarenja te strategije. Iako su metode Al-Kai’de užasne i krajnje ekstremne, njezini revolucionarni ciljevi nisu ni novi, ni neobični među opozicijskim skupinama u muslimanskim zemljama.

Već desetljećima, njihov zajednički cilj je zbacivanje s vlasti "otpadničkih režima i tiranija" u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Turskoj, Pakistanu i državama Perzijskog zaljeva. Svi ti pokreti, od Muslimanske braće u Egiptu, do vehabija u Saudijskoj Arabiji, čiji je Al-Kai’da ekstremni predstavnik, žele navesti muslimane širom svijeta da se vrate islamu, onakvome kakvoga su prakticirali Poslanik Muhammed i njegovi prvi nasljednici.

Uspostavljena kao "temelj" međunarodnoga džihada, Al-Kai’da je do danas razvila mrežu za podršku i akcije koja ima globalan doseg, kaže general John Abizaid, do marta 2007. prvi čovjek Centralne komande američke vojske za Bliski istok i Srednju Aziju, čija zona odgovornosti uključuje Afganistan i Irak, zemlje koja se danas smatraju najisturenijim ratištem protiv Al-Kaide.

"Razvili su medijsku propagandnu kampanju, sistem za indoktrinaciju i regrutaciju. Uspostavili su fizička utočišta u geografski zabačenim i administrativno slabo pokrivenim oblastima, a i virtualna utočišta na internetu i u masovnim medijima širom svijeta. Kupuju kompanije koje im služe za pokriće njihovog djelovanja. Kupuju političare da ih štite i promiču njihove interese. Razvili su mrežu suradnika koja im pruža potporu i uspostavili suradnju s ljudima koji koriste globalne financijske tokove za prebacivanje ilegalno stečenog novca. U to su uključene i neke nevladine organizacije koje sudjeluju u transferima tog novca i u širenju ideologije mržnje," kaže general Abizaid. [17]

Nakon 11. septembra 2001. Al-Kai’da i njezini ogranci izveli su napade u Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Indoneziji i Egiptu, te u Madridu i Londonu.  Širenje aktivnosti pokreta dovelo je do jačanja i koordinacije međunarodnih mjera za njegovo suzbijanje. Polazna "osnova" (Al-Kai’da), na kojoj je nastao i širio se pokret globalnog džihada, danas je desetkovana. Njezino čelništvo, kako se trenutno vjeruje, natjerano je u pećinska skrovišta u bespućima na granici Afganistana i Pakistana.[18]  Kada bi ovoga trenutka prestala postojati, Al-Kai’da je već osigurala nastavak borbe za svoje ciljeve, ističe Rohan Gunaratna.

"Prijetnja koju danas predstavlja Bin Ladenova Al-Kai’da objektivno je manja. Najveća opasnost trenutno prijeti od skupina koje su povezane s Al-Kai’dom, njih 30 do 40, a čiji su članovi boravili u Afganistanu i obučavali se zajedno s Al-Kai’dom ili se odlaze boriti u Irak i nadahnjuju se iračkim ratom. Danas postoji još jedna kategorija skupina koje predstavljaju veliku prijetnju, posebno u Sjevernoj Americi, Evropi, Australiji i Novom Zelandu. Radi se o autohtonim ćelijama, čiji se članovi nisu obučavali u Afganistanu i imaju minimalne ili nikakve kontakte s Al-Kai’dom. No, te skupine su privučene njezinom ideologijom, idejom svjetskoga džihada. Primjeri akcija kakve izvode ovakve skupine su napadi na Madrid i London. Članovi nekoliko sličnih domicilnih skupina su nedavno uhapšeni u Kanadi, Sjedinjenim Državama i u još nekim zemljama. Možemo reći da je prijetnju koju je još donedavno predstavljala Al-Kai’da Usame bin Ladena, danas nadvladala prijetnja koju predstavljaju skupine obučavane u Afganistanu ili Iraku, kao i samonikle skupine u mnogim zemljama koje nemaju izravnoga dodira s Al-Kai’dom, ali su inspirirane njezinom ideologijom," kaže Gunaratna. [19]

Ustroj Al-Kai’de se vremenom mijenjao i prilagođavao globalnome ratu koji je protiv nje pokrenut. Ta prilagodljivost joj još uvijek osigurava opstanak, tvrdi general Abizaid.

"Al-Kai’da nema korporativni ustroj niti monolitnu strukturu poput, recimo, IBM-a ili neke druge velike centralizirane tvrtke. U tim relacijama Al-Kai’da više podsjeća na McDonalds, čiji ogranci niču svakodnevno širom svijeta. Oni djeluju samostalno, ali su na više načina ipak povezani," kaže Abizaid. [20]

Strukturu Al-Kai’de i globalne mreže za njezinu podršku nedavno je slikovito prikazao Richard A. Clark, posebni savjetnik za borbu protiv terorizma trojici američkih predsjednika i autor knjige Protiv svih neprijatelja. [21]

"Ne radi se više samo o Al-Kai'di, radi se o mnogo većem pokretu. Mogli bismo ga grafički prikazati kao četiri koncentrične kružnice od kojih ona prva, najmanja, predstavlja Al-Kai'du. Pouzdano znamo, između 400 i 600 ljudi dobilo je priliku službeno postati članovima Al-Kai'de. Nakon višegodišnjih kušnji i velikih zasluga, oni bi na posebnoj svečanosti prisegnuli na vjernost osobno Usami bin Ladenu. To je mali, najuži krug koji predstavlja Al-Kai'du, a čija je većina članova do sada ubijena ili pritvorena. Sljedeći krug je nešto veći, to su oni što ih nazivam džihadistima. Čini ga petnaestak različitih skupina, od Abu Sayyafa na Filipinima, do Islamskog pokreta u Uzebekistanu i različitih skupina koje djeluju u sjevernoj Africi, na Bliskome istoku i zemljama bivšeg Sovjetskoga Saveza. Sve su autohtone i sve djeluju u regijama u kojima su nastale. Polovicu od njih je stvorila Al-Kai’da i osigurala uvježbavanje njihovih članova i novčanu potporu. Ostale su postojale odranije, a dobile su dodatnu pomoć od Bin Ladena u novcu, opremi i instruktorima.      Povezane su labavo i imaju 50.000 do 200.000 članova. Većina je uvjerena u ispravnost svoga tumačenja islama, pa ih je dobar broj spreman za njega i umrijeti. Treći krug je znatno veći i u njemu su ljudi koji podržavaju ili kažu da podržavaju pokret za međunarodni džihad i koji bi, kada bi mogli, za njega glasali na izborima. Oni osiguravaju različite vrste potpore, od verbalne i moralne, do financijske i političke. Radi se vjerovatno o više desetina, moguće i stotine miliona ljudi. To je zastrašujuća spoznaja. Četvrti i najveći krug je islamski svijet, kojega čini oko milijardu i pol ljudi koji većinom ne podržavaju međunarodni džihad i žele da se s njim prekine," kaže Clark. [22]

Pokret koji je nastao kao odgovor na sovjetsku okupaciju Afganistana sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća, i do danas se razvio, raširio i ojačao, sada vjeruje kako ima odgovor na svaki izazov s kojim se suočava islamski svijet. Ideologija i financijska potpora njegovi su glavni  pokretači.

[15] Na nagovor savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog, američki predsjednik Jimmy Carter u ljeto 1979. potpisuje prvi dekret o tajnoj pomoći protivnicima prosovjetskog režima  u Afganistanu. Brzezinski je vjerovao da jačanje otpora marionetskom režimu u Kabulu, koji je uspostavljen uz pomoć Sovjeta, na kraju navest će Moskvu da vojno intervenira u Afganistanu. "Bila je to strategija provokacije koja je imala za cilj uvući Ruse u afganistansku klopku… Na dan kada su prve sovjetske jedinice prešle afganistansku granicu, napisao sam predsjedniku Carteru: -Sada imamo priliku Sovjetskome Savezu priuštiti njegov Vijetnamski rat," izjavio je Brzezinski u jednom novinskom intervjuu 1998.

[16] Za detaljniji opis "Plana 2020", vidi: "Plan 2020: Al-Qaeda’s Seven-Stage Strategy for the Coming Two Decades", SITE Institute, 21. 4. 2006. Dostupno na internetu:   http://siteinstitute.org/bin/articles.cgi. Vidi, također: Yassin Musharbash, "The Future of Terrorism: What al-Qaida Really Wants," Spiegel Online,12.8.2005. Dostupno na internetu: http://www.spiegel.de/international/0,1518,369448,00.htm.

[17] Jeffrey Donovan, "War on Terror: Who Is The Enemy And How Is It Changing?" Radio Free Europe/Radio Liberty, 7.10.2005.

[18] O potrazi za Usamom bin Ladenom i najvišim čelnicima Al-Kai’de, vidi tekst Mary Anne Weaver, "Lost at Tora Bora", New York Times Magazine, 11.9.2005.

[19] Ovu ocjenu potvrđuje i zajednička analiza šesnaest američkih obavještajnih službi (National Intelligence Estimate) iz aprila 2006., u kojoj se, uz ostalo, navodi kako "rat u Iraku nadahnjuje džihadiste," te kako "raste operativna opasnost" koju predstavljaju manje domicilne skupine i ćelije koje je teže pratiti i obuzdavati. Opširnije u: "Declassified Key Judgments of the National Intelligence Estimate ‘Trends in Global Terrorism: Implications for the United States’’. Dostupno na internetu: http://www.dni.gov. Vidi, također: Andrea Koppel and Ted Barrnett, "Declassified Report: Smaller Terror Cells Likely to Multiply," CNN.com, 27.9.2006.   

[20] J. Donnovan, isto.

[21] Richard A. Clark, Against All Enemies: Inside America’s War on Terror, New York: The Free Press, 2004.