VII Strani mudžahedini i daytonski mir

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, zbog niza okolnosti, isprepreli su se borba za očuvanje nacionalnog, kulturnog, vjerskog i fizičkog opstanka Bošnjaka i države u kojoj su živjeli s borbom za globalno pročišćenje i ujedinjenje islama, odnosno s pokretom međunarodnog džihada. Različiti ratni ciljevi ovakvo su savezništvo učinili samo privremenim, kaže Evan F. Kohlmann, autor knjige Al-Kaidin džihad u Europi.  

"To je bio brak iz interesa. Nikad nisam vjerovao da su ljudi u Trećem korpusu Armije BiH bili oduševljeni onime što su mudžahedini radili po srednjoj Bosni. No, u tom trenutku ti su ljudi bili potrebni jer se njima zastrašivalo Srbe, bili su potrebni za teške vojne operacije, posebno tokom 1995. godine, u kojima je zaposjednuto dosta teritorija koji je do tada bio pod srpskom kontrolom. Iako su im strani mudžahedini neprestano prigovarali da su loši borci, da su loši muslimani, da ne znaju arapski itd., Bošnjaci su im i dalje pružali zaštitu i dopuštali držanje baza za obuku. Taj brak iz interesa imao je svoje uspone i padove. Najniži pad nastupio je u decembru 1995. kada su bosanskohercegovačke vlasti prihvatile mirovni sporazum postignut u Daytonu. Strani mudžahedini su time bili jako uznemireni i uspostavu mira su doživjeli kao izdaju. Nije im bilo jasno kako to da Bošnjaci ne razumiju da je džihad nešto što traje i da se o njemu ne može pregovarati, niti ga okončati nekakvim sporazumom. Željeli su ostati u Bosni i, kako je rekao Usama bin Laden, ‘održati džihad na životu’. Dolazak Amerikanaca koji su trebali provoditi mir, za njih je bio neprihvatljiv. Krajem decembra 1995. godine, jedan broj istaknutih čelnika i zapovjednika stranih mudžahedina u BiH bio je ubijen u oružanim incidentima. Kao nekoga tko te događaje analizira sa strane, ne bi me iznenadilo da je netko u Vladi BiH imao udjela, ako ne u samim ubojstvima, onda barem u donošenju odluka o njihovom izvršenju. U svakom slučaju, bilo je vrlo očito da se taj brak iz interesa bliži kraju," kaže Kohlmann. [59]

U porukama i propovijedima vođa Al-Kai’de i međunarodnoga džihada, Bošnjacima se i sada zamjera što su se pristankom za mir, kako se tvrdi, umjesto za islam, opredijelili za "barjake nacije i političkih stranaka," odnosno za sekularnu demokraciju. Za čelnike toga pokreta, Daytonski sporazum je značio gašenje jedne fronte na globalnom ratištu za vjeru, a pristanak bošnjačkih vlasti na dolazak međunarodnih snaga za provedbu mira, na čelu s 20.000 američkih vojnika, za njih je bio ravan izdaji.[60] Ovakvi stavovi odražavali se tada i kroz istupe nekih bošnjačkih vjerskih čelnika. Na dio atmosfere s kraja 1995., neposredno pred dolazak međunarodnih mirovnih snaga, još i danas na brojnim internetskim stranicama podsjećaju hutbe što ih je vjernicima u bihaćkome kraju prenosio Muharem Štulanović.

"Sad nam, draga braćo, dolazi čopor vukova. Čopor ološa sa Zapada. Dolazi sa SIDA-om, s AIDS-om, s neizlječivom bolešću koju je Allah dž. š. poslao na razvratnike. Dolaze lopovi, dolaze ubice... Dolaze homoseksualci, pjandure, dolaze drogeraši, dolazi najcrnja i najgora bagra koja se može iskupiti. Dolaze svjetske pokvarene gazde koji će početi kupovati i vrbovati sebi ljude za svoje ciljeve, u vladi, u politici, u vojsci, u policiji, u Islamskoj zajednici – svugdje," upozoravao je Štulanović. [61]

Uporedo s aktivnostima koje je vlada u Sarajevu provodila na pacifikaciji dobrovoljaca iz islamskih zemalja, zapadne administracije, koje su smatrale da je predstojeće raspoređivanje njihovih snaga u BiH između tri donedavno zaraćene domaće vojske dovoljno opasno i bez mudžahedina, odlučile su što prije neutralizirati taj dodatni faktor nestabilnosti. Sredstva nisu birana, kaže dr. Cees Wiebes, danas glavni koordinator nizozemske vlade za borbu protiv terorizma i autor studije o radu zapadnih obavještajnih službi u Bosni i Hercegovini tokom posljednjega rata.

"Pitao sam svojevremeno službenike CIA-e što im je bio glavni zadatak kada je, nakon Daytona, Agencija prvi put službeno uspostavila stalno prisustvo u Sarajevu. Na moje veliko iznenađenje rekli su mi: ‘Osloboditi se mudžahedina’. Kada sam ih podsjetio da je upravo njihova služba dopustila ovim ljudima da dođu u Bosnu, zauzvrat sam dobio veliki osmijeh i odgovor: ‘To je bila tadašnja politika’. Britanskim i američkim obavještajnim službama i njihovim specijalnim snagama prisutnim u Bosni, nakon Daytona je naređeno da po svaku cijenu prvo eliminiraju mudžahedine. Te su akcije nekada provođene vrlo brutalano, često u insceniranim i nikad dokraja razjašnjenim nesrećama u Bosni i u Hrvatskoj," kaže Wiebes. [62]

Jedan od najzanimljivijih takvih slučajeva bila je pogibija skupine istaknutih vođa mudžahedinskog pokreta u Bosni i Hercegovini, neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Među njima je bio i šejh Anwar Shaaban, osnivač Islamskog kulturnog centra u Milanu, jedne od glavnih poluga za prodor ideologije i boraca međunarodnog džihada u Evropu, i vjerski vođa odreda El Mudžahid.[63]  Prema izvorima Al-Kai’de, šejh je 14. decembra ujutro, u bazi jedinice u Zenici, nakon jutarnje molitve održao predavanje vojnicima i rekao da "Daytonskim sporazumom svjetske sile žele istisnuti islam iz Bosne, te pozvao ‘braću’ da se i dalje usavršavaju i budu strpljivi."[64] S još četvoricom zapovjednika i vozačem, šejh Anwar Shaaban je sjeo u džip i krenuo u obilazak linije koju je odred El Mudžahid držao kod Zavidovića. Bio je to put bez povratka, kaže Esad Hećimović.

"Slučaj ubistva šejha Anwara Shaabana i dalje se vodi kao incident prilikom kontrole saobraćaja. Dakle, šejh Anwar Shaaban je bio, s drugim komadantima jedinice El Mudžahid na putu kroz Žepče. I do danas Tužilaštvo na ovom području nije zatvorilo taj slučaj. Na neki način je došlo do oružanog incidenta u kojem su oni ubijeni. Postoje oni koji vjeruju da je riječ o vrsti međunarodne zavjere, koja je vodila svjesnoj likvidaciji. Postoje i sasvim konkretni istražitelji tog događaja, koji tvrde da nikakve zavjere nije bilo, nego da je slijed događaja bio takav da su ljudi putovali, nisu htjeli da se zaustave i lokalna policija je intervenisala. Došlo je do oružanog sukoba, u koji su se uključile specijalne snage HVO-a, i oni su ubijeni. Šta je od toga istina, ja to, naravno, ni dan danas ne znam. To se dogodilo, praktično, u svega nekoliko sati nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, i za mene je to veoma važan događaj koji nikada nije jasno riješen," pojašnjava Hećimović. [65]

Krajem 1995., mudžahedinska zajednica u Bosni morala se  suočiti s novom realnosti. Rat je bio završen, put Bosne je kretalo 60.000 pripadnika međunarodnih snaga za provedbu mira, a odredbe Daytonskog sporazuma nalagale su da svi strani borci moraju napustiti zemlju. [66] Preostale mogućnosti bile su vrlo sužene. Dio mudžahedina organizirano je otišao iz BiH, dio ih je dobio politički azil u zapadnoeropskim zemljama, a dio ih je odlučio ostati u Bosni i nastaviti civilni život. No, nekima su se neočekivano otvorile nove mogućnosti, tvrdi njemački publicist Jürgen Elsässer, autor knjige Kako je džihad stigao u Evropu: Sveti ratnici i obavještajne službe na Balkanu.

"Dok se CIA pokušavala osloboditi preostalih mudžahedina u Bosni, jedna druga tajna američka agencija - Military Professional Resources Incorporated (MPRI), unajmljivala ih je nakon Daytona, stavljala na svoj platni spisak i kasnije slala na Kosovo. O tome američki dužnosnici danas ne žele govoriti. No, u iskazima koje su nedavno dali pred njemačkim sudovima, arapski mudžahedini koji su se borili u Bosni tvrde da ih je u razdoblju od 1996. do 1999. unajmila ova tvrtka, te da su otpremljeni u baze turske vojske gdje su dodatno uvježbavani, a potom iz Turske prebačeni na Kosovo da pomognu Oslobodilačku vojsku Kosova," tvrdi Elsässer. [67]

Pristup takozvanim otvorenim obavještajnim izvorima omogućuje da se dobrim dijelom prati na koji je način, uz čiju pomoć i kamo iz Bosne i Hercegovine otišao znatan broj boraca iz arapskih zemalja. Iz tih je izvora vidljivo da je, u većini slučajeva, put vodio ka Turskoj, gdje se dio mudžahedina zadržao, a neki su odlazili i dalje, nerijetko u Čečeniju ili Albaniju, odnosno na Kosovo.

Sredinom januara 1996., oko 250 stranih mudžahedina trebalo je organizirano napustiti BiH preko Hrvatske. Strahujući od moguće odmazde Hrvata i svjesni ranijih incidenata u kojima su njihovi suborci ginuli ili nestajali pri prelasku granice s Hrvatskom, veći dio ih je odbio prijeći iz BiH u susjednu zemlju. Kada se proširila vijest da je dvadesetak džipova dopremilo pripadnike hrvatske specijalne policije u punoj borbenoj opremi, te da su s druge strane granice postavili zasjedu, mudžahedini su odlučili ostati u Bihaću. Nakon uvjeravanja, dvadeset mudžahedina je ipak odlučilo ući u Hrvatsku. Prevezeni su do Zagreba odakle su 17. januara, s potpuno pokrivenim licima kako bi izbjegli moguće prepoznavanje, odletjeli za Istanbul. Ostali su smješteni u vojnu školu u Koprivni, sjeverno od Bihaća, i čekali razrješenje situacije. [68]

U prvim mjesecima 1996., oko 300 stranih mudžahedina, u manjim skupinama od 5 do 10 ljudi prebačeno je avionima iz Sarajeva u Istanbul. Mnoge od njih primila je turska islamistička Refah partija i osigurala smještaj u različitim vjerskim školama, tvrde arapski i zapadni obavještajni izvori. Oko 100 ih je prebačeno na sjeverni (turski) dio Cipra, u posebni centar za gerilsko ratovanje. Preostalih 200 prebačeni su u Jalalabad (Pakistan), odakle su kasnije upućeni u Čečeniju. Istaknutu ulogu u ovom transferu stranih mudžahedina iz Bosne odigrala je turska obavještajna služba (MIT – Millî İstihbarat Teşkilatı), koja je najsposobnije mudžahedine poslala na dodatnu obuku i usavršavanje u špijunaži, pridobijanju agenata i  šifriranju komunikacija. Nakon obuke, angažirani su za potrebe turske Mornaričke obavještajne službe. Nešto ranije, 28. februara, 50 mudžahedina, uglavnom iz Alžira, Sirije i Saudijske Arabije, turskim je avionom prebačeno iz Tuzle u Albaniju. [69]

Dio arapskih mudžahedina ipak je ostao u BiH, a krug njihovih ideoloških sljedbenika je vremenom postajao sve širi.

[59] Omar Nasiri, koji je u Al-Kai’dinom logoru Khaldan u Afganistanu krajem 1995. dočekivao arapske mudžahedine koji su se u njega vraćali iz Bosne, opisuje njihovo ogorčenje. "Iako su mudžahedini mrzili Srbe, nisu zbilja voljeli ni Bošnjake. Govorili su kako Bošnjaci zapravo i nisu muslimani jer piju (alkohol, op. a.) i slušaju muziku, a njihove žene ne pokrivaju glave… Kada su se vratili iz Bosne, mudžahedini su bili bijesni na Bošnjake. Bili su protjerani iz zemlje, neki su bili uhapšeni, a pričalo se da su Bošnjaci ubijali Arape koji su se do tada uz njih borili… Međutim, najviše su ih mučila silovanja. Srbi su silovali hiljade Bošnjakinja od kojih su mnoge zatrudnjele. Bošnjaci nisu željeli ni dodirnuti te žene. Toliko su mrzili Srbe, da im je bilo nezamislivo podizati djecu tih žena, koja su bila pola neprijatelji. No, Arapi su vjerovali da je dužnost (Bošnjaka, op. a.) oženiti te žene i odgojiti njihovu djecu kao mudžahide kako bi mogli ubijati Srbe čiju su krv nosili u sebi." Omar Nasiri, Inside Jihad, 176.

[60] "Ovo nije mir, ovo je poniženje... zavjera za rušenje islama i uništenje muslimana… nova okupacija," tvrdio je 1996. Imad el-Misri, imam mudžahedina u Bosni, u predgovoru knjižice Plan rušenja islama i uništenja muslimana u najnovije doba. Esad Hećimović, "Ljeto kad su hapsili mudžahedine," BH Dani, br. 222, 7.9.2001. Jedan od vojnih zapovjednika odreda El-Mudžahid, Abu Abdel Aziz Barbaros još je prije Daytona upozoravao kako "džihad u Bosni treba nastaviti… Moramo svim sredstvima ojačati našu i vjeru Bosanaca: uvježbavanjem, obrazovanjem, programamima za osvješćivanje i drugim sredstvima… Najgori scenarij za Bosnu je mješovita država ili mješoviti parlament ili mješovita vlada u kojoj bi bili muslimani i kršćani, kao što se dogodilo u nekim arapskim zemljama koje imaju predsjednika muslimana i potpredsjednika kršćanina (jedina takva arapska zemlja je Libanon, op. a.)." Tawfig Tabib, "Interview with Comm. Abu Abdel Aziz Barbaros," Al-Sirat Al-Mustaqeem, No.33, Safar 1415, (August 1994). Adnan Mešanović, pripadnik odreda El Mudžahid, tvrdi kako je u vrijeme potpisivanja Daytonskoga sporazuma, "dio jedinice (El-Mudžahid, op. a) bio spreman da uđe u sukob i s Armijom (BiH, op. a.), ako treba!" Eldin Hadžović, "Gledao sam kako kolju ljude", BH Dani, br. 454, 24.2.2006.

[61] Muharem Štulanovic je predavač na Islamskoj pedagoškoj akademiji u Bihaću. Autori knjige Vehabizam/selefizam, smatraju ga jednim od najuglednijih zastupnika vehabijskih ideja u BiH. Navodi se također da je njegovo djelo Prva bračna noć, omiljeno među vehabijskim pubertetlijama, a i starijima, pa se smatra nekom vrstom vehabijske zamjene za erotske časopise. Vidi tekst Nihada Sijerčića: "Deset vodećih vehabijskih autoriteta u BiH," Start, br. 188, 21.2.2006.

[62] Dr. Cees Wiebes, razgovor s autorom, Prag, 21.2.2005. Ako nije drugačije naznačeno, svi citati dr. Wiebesa su iz tog intervjua.

[63] Američka vlada proglasila je Institut za islamsku kulturu (ICI) u Milanu za "glavno sjedište Al-Kai’de u Europi". Nastao je 1989. kao okupljalište članova i pristaša egipatske militantne skupine Gamaa Islamiya koja se bori za zbacivanje egipatske vlade i koja je u proteklim desetljećima, za postizanje tog cilja pobila stotine Egipćana i zapadnjaka. Članovi Instituta sudjelovali su u pripremi više terorističkih napada i pružali podršku desecima osoba povezanih s međunarodnim terorizmom. Od 1992., uz Sahabah džamiju, Institut za islamsku kulturu u Milanu postao je glavni regrutacijski i logistički centar za europske muslimane koji su se željeli boriti u bosanskome ratu. Talijanska obavještajna služba (Divisioni Investigazioni generali e Operacioni Speciali, skraćeno DIGOS), koja je u okviru operacije nazvane "Sfinga" nadgledala ICI i u junu 1995. pretresla njegove prostorije, pronašla je stotine krivotvorenih osobnih dokumenata, opremu za njihovu izradu, te korespondenciju koja je ukazivala na povezanost ICI-a s gotovo svim znanim militantnim islamskim skupinama i pokretima. U vrijeme upada talijanske policije u ICI, njegov utemeljitelj i čelnik šejh Anwar Shaaban, koji je bio glavna meta "Sfinge", nije pronađen. Šejh je u to vrijeme bio u Bosni, u zeničkom sjedištu odreda El Mudžahid. Nakon provedene istrage, talijanske vlasti su objavile da je "zahvaljujući karizmi svojih najistaknutijih vođa, Institut za islamsku kulturu u Milanu obavljao dvostruku funkciju. Bio je centar za širenje najradikalnijeg tumačenja islama, propagandu i indoktrinaciju, te u isto vrijeme povezivao različite (militantne, op. a.) mreže, jer se vjerovalo da je ICI najsigurnije mjesto za izbjegavanje policijskog nadzora". Za detaljniji opis aktivnosti Instituta u Milanu, vidi: Lorenzo Vidino, Al Qaeda in Europe, 215-263. Taj je centar bio tako uspješan da su arapski mudžahedini u Bosni namjeravali izgraditi podružnicu ICI-a u Zenici i nazvati je Balkanski islamski centar. Njegova je uloga trebala biti ista kao ona koju je za širenje ideologije međunarodnoga džihada imao centar u Milanu, tvrdi Evan Kohlmann.

[64] Kohlmann, 168-170.

[65] Ubojstvo mudžahedinskih čelnika kod Žepča ogorčilo je i uznemirilo bošnjačke krugove bliske mudžahedinskome pokretu i njegovim idejama. Taj je zločin dio šireg  plana i bit će osvećen, poručivao je tada vjernicima Muharem Štulanović.  "Neće proći mudžahidska krv tek tako... Oni su se okomili na najvrjednije i neće biti zadovoljni, s tobom, sa mnom, s drugim mu’minom, ni Židovi, ni kršćani, sve dok ne budemo njih slijedili u njihovim običajima, u njihovim poslovima i oni će tražiti da se to ujednači. Prvo mudžahide, pa će onda pokušavati Izetbegovića, pa SDA, pa Islamsku zajednicu, a mnogi mufljuzi, ne znajući, pomagat će im u tome," upozoravao je Štulanović u hutbi koja je još uvijek dostupna na više internetskih stranica i na nosačima zvuka. 

[66] "Sve Snage u Bosni i Hercegovini, počev od datuma stupanja na snagu ovog Aneksa, a nisu lokalnog porijekla, bez obzira da li su pravno i vojno podređene Republici Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine ili Republici Srpskoj, bit će povučene zajedno sa svojom opremom sa teritorija BiH u roku od 30 (trideset) dana… Posebno sve strane snage, uključujući tu i pojedinačne savjetnike, borce za slobodu, nastavno osoblje, dobrovoljce, osoblje iz susjednih i drugih zemalja, povući će se sa teritorija Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 3 paragraf 1." Daytonski mirovni sporazum, Aneks 1-A. Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja. Član 3. Povlačenje stranih snaga.  Paragrafi  1 i  2.

[67] Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, korporacija Military Professional Resources Incorporated (MPRI), sa sjedištem u saveznoj državi Virginia, u ime  američke vlade, provodila je program "Opremi i uvježbaj," namijenjen Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Program je imao za cilj prilagoditi ustroj, opremu i naoružanje, te vojnu doktrinu standardima NATO-a. Sličan projekt MPRI od 1994.  je provodio i u Hrvatskoj. Na čelu MPRI su umirovljeni visoki časnici američke vojske i vojne obavještajne službe (Defence Intelligence Agency - DIA). Više o aktivnostima MPRI u BiH i programu "Opremi i uvježbaj" vidjeti u poglavlju XI.

[68] Compass Newswire January 25, 1996: U.S. Fears Islamist Attack in Bosnia.  Dostupno na internetu: http://www.fednews.com/compass.htm. Boravak mudžahedina u okolici Bihaća u navedeno vrijeme potvrdio je u razgovoru za magazin BH Dani Mirsad Veladžić, guverner Unsko-sanskog kantona. Dženana Karup, "Veladžić svira, ostali igraju", BH Dani, br. 93, 18.1.1999.  

[69] Intelligence Online - 21/03/1996: Bosnia/Turkey – From Bosnia to Chechnya. Dostupno na internetu: http://www.intelligenceonline.com. O ulozi Turske u transportima stranih mudžahedina iz BiH svjedoči i Al Husin Imad Abu Hamza, jedan od čelnika preostale mudžahedinske zajednice u Bosni, koji tvrdi kako su (mudžahedini, op.a.) nekoliko dana nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, u Zenici održali sastanak s turskim atašeom za kulturu. On im je ponudio da napuste Bosnu i da avionom budu prebačeni na Kosovo, kako bi se tamo naselili. "Nudi vam se da se naselite na Kosovo, dolje uskoro počinje rat između Srba i Albanaca", rekao je turski ataše, tvrdi Abu Hamza i kaže: "Ovaj zahtjev smo razumjeli kao posredničku misiju turskog kulturnog atašea. Uvjereni smo bili da je njegova misija bila u ime Amerikanaca. Odlučili smo odbiti ovakav zahtjev, jer smo osjetili američku zavjeru." Ezher Beganović, "Al-Husin Imad – Abu Hamza: "Naš problem počinje otkad smo odbili zahtjev da selimo na Kosovo," Saff,  br. 169. 28.4.2006.