XIII Islam i terorizam

Svaka rasprava o onome što se danas naziva međunarodim terorizmom prije ili kasnije stiže i do pitanja o mogućem mjestu i ulozi koje u njemu, kao inspirativna ili ideološka podloga, ima islam. Dok islamski teolozi podsjećaju da je ta religija u službi općeg dobra i da afirmira univerzalne vrijednosti, ljudsku dobrotu, samilost i mir, činjenica da teroristi tvrde i, čini se, zbilja vjeruju kako ubijaju sebe i druge u ime toga kako vide islam, za neke je zbunjujuća, dok kod drugih izraženo potiče sumnju.

Među ovim posljednjim je Srđa Trifković, vanjskopolitički urednik američkog časopisa "Chronicles" i autor knjige Prorokov mač, [120] koji vjeruje da već sam po sebi, islam predstavlja opasnost za zapadnu civilizaciju i tu tezu, kako kaže, zasniva na životopisu Poslanika Muhammeda, na Kur'anu i na cjelokupnoj povijesti odnosa islamskih društava sa svojim okruženjem.

"Nema sumnje da u samom početku Muhammedovog javnog delovanja, pogotovo posle njegovog prelaska u Medinu i njegovog postupanja recimo sa jevrejskim plemenima u Medini i sa neistomišljenicima iz njegove sopstvene šire porodice iz Mekke, vidimo sklonost ka nasilju, sklonost ka netolerantnosti koja je potom produžena i kroz četiri prva kalifa, kroz jedan osvajački pohod koji je širio islam, budimo otvoreni, ognjem i mačem. Drugim rečima, za razliku od drugih religija, mislim da u samim počecima islama, i to onako kako ga sam islam prezentira ostalom svetu kroz Hadise nailazimo na neverovatne stvari, na genocid i etničko čišćenje, da upotrebimo savremenu terminologiju, koji apsolutno ne postoje kao bogom dana i moralno opravdana forma odnosa sa neistomišljenicima bilo u hinduizmu ili budizmu ili hrišćanstvu.  Da bih se uzdržao od generalizirajućeg stava, rekao bih da je islam, u najmanju ruku, izrazito skloniji nasilju i netolerantnosti od drugih religija. A pogotovo u današnjem svetu u kome su dominantne, tradicionalno hrišćanske zemlje podobrano ušle u posthrišćansku fazu, mislim da islam zapravo predstavlja jedinu religiju koja poseduje dinamizam jednog ekspanzionističkog pogleda na svet, gde, s jedne strane, imamo umu (umma – globalna muslimanska zajednica), imamo svet verujućih i, s druge, imamo svet rata. Mislim, da takva manihejska distinkcija nije svojstvena nijednoj drugoj religiji," kaže Trifković. [121]

Koncept širenja vjere "ognjem i mačem" nije nepoznat ni u kršćanskoj, posebno katoličkoj tradiciji, gdje su svojevremeno projekti pokrštavanja "nevjernika" na Bliskom istoku i u Južnoj Americi poslužili kao izgovor za pljačke, masovna ubojstva i istrebljenja čitavih naroda i civilizacija.[122] Usporedbe nekih današnjih pojava s tim vremenom umjesne su i korisne, kaže Predrag Matvejević, publicist i profesor na rimskom sveučilištu La Sapienza.

"Križarski ratovi s užasnim pljačkama i s neviđenim ubojstvima bili su isto ono što je Al-Kai’da u današnjem svijetu. Naravno da je Al-Kai’da za svaku osudu, da je ona antikur’anska jer Kur’an zabranjuje samoubojstvo, a kamikaze raznose bombama sebe i druge, nedužne ljude. Naravno da Al-Kai’da i sve ono što čine njezini sljedbenici šteti islamu i običnim vjernicima. Međutim, vidjeli smo da se na Zapadu, ali i kod nas, zlodjela Al-Kai’de nastoje interpretirati znatno šire i na neki način svaki pokušaj jednog zdravog islamskog razmišljanja često se želi pripisati utjecaju Al-Kai’de i islamskog fundamentalizma," kaže profesor Matvejević. 

No, upravo je islamski fundamentalizam danas vidljiviji i agresivniji od svih drugih i ima vrlo konkretan cilj, tvrdi Srđa Trifković.

"Ono što je karakteristika islamskog fundamentalizma jeste stvaranje teokratije u kojoj bi Šerijat bio krivični zakonik a Kur’an bi bio ustav. Dakle kada govorimo o terminu ‘fundamentalizam’, moramo pre svega da definišemo na šta mislimo. Mislim da je islamski fundamentalizam specifičan utoliko što teži jednom obliku društvenog uređenja o kome možemo slobodno govoriti kao o totalitarizmu, u kome ne bi postojale autonomne institucije koje bi imale dinamiku samorazvoja i u kome bi jedna varijanta onoga što danas imamo u Saudijskoj Arabiji i u nešto manjoj meri u Iranu, vladala svuda. Mislim da je naprosto preživelo govoriti o nekim ultramontanskim, vatikanskim varijantama fundamentalizma ili pravoslavnim, zato što ni kod jednih, ni kod drugih nemamo svesnu težnju za uspostavljanjem društva po recepturi, pretpostavimo, Vizantije iz 9. veka naše ere ili Franačkog carstva iz vremena Karla Velikog, što je kod islamskih fundamentalista sasvim jasan model, znači da se vratimo u one oblike društvene i političke organizacije kakavi su postojali pod Muhammedom u Medini i pod prva četiri kalifa u periodu ekspanzije islamske imperije," kaže Trifković.

Rasprava o mogućem mjestu islama, odnosno nekih njegovih tumačenja, kao ideološke ili inspiracijske snage današnjeg međunarodnog terorizma svakako je legitimna i moguće korisna. Međutim, kako u toj raspravi odrediti granicu na kojoj prestaje nepoznavanje ili nerazumijevanje islama, a počinje instrumentalizacija nekih pojava unutar njega? Kada priča o temeljnim vrijednostima islama prestaje biti dobronamjerna gesta muslimanskih učenjaka i običnih vjernika prema znatiželjnicima i počinje se pretvarati u opravdavanje za nametnuti osjećaj krivnje? To su vjerovatno pitanja s kojima se danas suočava većina onih koji još uvijek imaju strpljenja objašnjavati zašto između islama i terorizma ne može biti znaka jednakosti. Strpljenje je nužno, a dokazi su vrlo jednostavni, kaže dr. Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

 "Sam Poslanik islama je na najbolji način zapravo definirao pojam muslimana kada je rekao da je musliman onaj koji ne smije ružno misliti, koji ne smije ubiti, koji ne smije pljačkati, koji ne smije silovati, koji ne smije učiniti ništa loše, jer u momentu kad bilo šta od toga uradi, u tom času on automatski prestaje biti to što se zove muslimanom. Dakle, u trenutku kada ubija, siluje, pljačka ili čini neko drugo nedostojno djelo, on gubi i naslov, ali i onu supstancu muslimanstva po kojoj se on zapravo i kvalificira takvim kakav jeste. Prema tome, kad neko čini neko loše djelo, da li terorističko, da li djelo razbojništva, ubojstva, silovanja ili nečeg drugog, nije uopće više bitno iz koje tradicije dolazi, on postaje zločinac. Dakle, to je ono što postaje neka zajednička oznaka ili zajednički imenitelj za svakog čovjeka koji vrši tu vrstu nečasnih djela ili zlodjela i ispred nijednog od takvih se ne može staviti nikakav religijski predznak; što se, nažalost, danas ipak dešava, i to u jednoj, rekao bih, selektiranoj formi. Ovisno od toga kakvo ime ima taj počinitelj lošeg djela ili zlodjela, ako je to musliman, onda će to biti ‘muslimanski terorist.’ Međutim, ako on slučajno pripada, recimo, katoličkoj ili protestantskoj vjeri ili tradiciji, njega se može osloviti teroristom, ali nikako mu se neće staviti njegov religijski predznak, što je još jedan pokazatelj kako su na djelu ti takozvani dvostruki standardi," kaže profesor Hafizović.

Pojava konzervativnih reakcija i pokreta u povijesti je nerijetko bila gotovo tipski odgovor segmenata ili cijelih društava koja se nisu mogla prilagoditi izazovima moderniteta. Povlačenje u vjerski fundamentalizam, pa i fanatizam, u tom je kontekstu također bilo često i omogućavalo je "neprilagođenima" da dobiju i prigrle jednostavne upute koje će ih voditi kroz bunilo svakodnevnice i život učiniti možda svedenijim,                                                                    ali sigurno lakšim. Vjerovatno i zbog toga, dio promatrača danas vjeruje da je jačanje puritanističkih pokreta u islamu, posljedica slabije sposobnosti društava u muslimanskim zemljama da se, zbog niza razloga, dovoljno brzo prilagode izazovima suvremenoga svijeta i njegovoj integraciji po mjeri Zapada.[123]  Srđa Trifković je među onima koji zastupaju to mišljenje.

"Pritisci kojima su izložena islamska društva od strane globalizujućeg Zapada su spontani i nisu deo jedne šire strateške zamisli koja teži da nekakvom masovnom subkulturom i golicavim proizvodima Hollywooda islam podrije i uništi. Mislim da je problem prvenstveno u nesposobnosti samog islama da sebe reformiše. Jer kada imamo to večito pitanje šta je autentični islam i da li ove ili one grupe nezadovoljnika koji svoju političku marginalizovanost nadomeštaju terorističkom akcijom, predstavljaju autentične ili neautentične muslimane, mislim da je problem u tome da sam islam iznutra, iz sebe, nije iznedrio sposobnost samoprilagođavanja tim spoljnim izazovima i novonastalim situacijama na način na koji je to recimo hrišćanska Evropa, posle lomova i verskih ratova u 16. i 17. veku, uspela da učini. Da budem još direktniji, islam nema nekog sopstvenog Tomu Akvinskog koji bi mogao da razluči versku spoznaju od naučne spoznaje i koji bi mogao da demitologizuje svesti i da islamske narode prebaci iz epohe verske svesti u epohu informatske svesti ili barem da ta dva oblika svesti paralelizuje. Meni se čini da upravo zbog svoje teološke i idejne začaurenosti islam predstavlja jedan težak okov od koga će društva koja tradicionalno njemu pripadaju, moći da se oslobode samo ukoliko budu sledila šok terapiju koju je Mustafa Kemal  proveo u Turskoj dvadesetih godina prošlog veka," misli Srđa Trifković.

Znatno prije nego li je rasprava o karakteru islama izašla iz teoloških i filozofskih krugova i preselila se u sferu međunarodne i sigurnosne politike, profesor Predrag Matvejević, u jednom eseju, sažeo je za njega možda temeljnu dilemu.

"Modernizirati islam ili islamizirati modernitet? Tu alternativu je živjelo kršćanstvo još od Karla Velikoga nadalje – kristijanizirati modernitet ili modernizirati kršćanstvo. Nisu uspjeli kristijanizirati modernitet. Postojala je racionalnost, postojala je Francuska enciklopedija, postojao je duh laiciteta koji se razvio u prosvjetiteljstvu, i to je omogućilo da se spasi Evropa od kristijanizacije moderniteta. A s druge strane, samo kršćanstvo se moderniziralo kroz Drugi vatikanski koncil, kroz posljednje izjave pape Ivana Pavla II u kojima se čak prihvaća laicitet, pravedni laicitet, protiv laicizma. Islamski svijet nije imao za sobom prosvjetiteljstvo te vrste, bio je razbijen, bio je dijelom pod kolonijalizmom. Bilo je reformatorskih pokušaja, recimo Nahda ili Tanzimat koji su pokušali stvoriti jednu vrstu prosvjetiteljstva, ali reformatorski pokušaji nisu uspjeli zbog rascjepkanosti islamskog svijeta i zbog kolonijalizma koji se nametnuo u velikom dijelu arapskoga svijeta. Tako da ta borba koju je imalo kršćanstvo, u islamu tek predstoji," kaže profesor Matvejević.

Islam, kao i druge religije, već ima ugrađen "mehanizam" za prilagođavanje vremenu. Taj se proces odvija gotovo automatizirano, pa dodatni poticaji ka modernizaciji nisu nužni, vjeruje profesor Rešid Hafizović.

"Mislim da, načelno govoreći, nema potrebe modernizirati ne samo islam već ni judaizam, ni kršćanstvo, ako imamo u vidu jednu stvar, a to je da svaka od ovih religijskih tradicija – govorim o ovim monoteističkim tradicijama, abrahamovskog svetopovijesnog kruga – u svim primarnim i potonjim vrelima, u kontekstu teoloških razvijanja i naučavanja, sadrži jedno načelo koje kaže da se sve temeljne poruke svake od ovih religijskih tradicija moraju kontinuirano i u svakom vremenskom času posadašnjavati i učitavati u svaki vremenski trend. Što će reći, zapravo, da su sve religijske tradicije, ili barem ove tri spomenute koje krasi stanoviti univerzalizam, pa tako i islam, kongenijalne svakom vremenu, samo što odgovor ljudi iz svakog vremena prema njima mora biti takav da iz njih prepoznaju i zahvate odgovore i stanovita rješenja potrebna kao odgovor na izazove vremena u kome žive. Treba ih, dakle, prepoznati i treba ih dovesti u ovaj vremenski čas, ali da one uvijek budu u dosluhu, u koraku i na neki način sukladne potrebama vremena. U islamu, recimo, imate jedno poznato šerijatsko pravilo gdje se kaže da s protekom vremena, s novim izazovima i potrebama, postoji način da se svako načelo vjere prilagodi potrebama tog vremena, a da se ne iznevjeri ono što se zove temeljni božanski naum i, naravno, da se ne iznevjeri i ne preinači ona krajnja svrha koja je zadata svakim načelom vjere, bez obzira o kojoj religijskoj tradiciji je riječ. Dakle, to je ono čuveno geslo koje se čulo, recimo, i na Drugom vatikanskom koncilu, a koje se označava kao aggiornamento, dakle osuvremenjivanje najboljih duhovnih suzvučja svake religijske tradicije, dovođenje u vremenski čas u kome ljudi žive i suobražavanje njihovim najboljim potrebama svakog od tih suzvučja ili duhovnih poruka kroz religijske tradicije. To je ono što bi trebalo da bude zadaća ne samo teologa. Barem kad je islamska religijska tradicija u pitanju, to nije samo zadaća ljudi od vjere, to je zadaća zapravo svakog trijeznog muslimana. Iz tog razloga kažem da nema nikakve potrebe modernizirati ovu ili onu religijsku tradiciju," tvrdi profesor Hafizović.

Kršćanstvo je svoje probleme s modernitetom rješavalo postupno, i uglavnom zakašnjelo. To je proces koji traje, ali važno ga je pokrenuti, kaže Predrag Matvejević.

"Imami obično kažu: 'Ne dira se Knjiga'. Prijatelji kršćani bi im mogli recimo odgovoriti: 'Nije dirnuto Sveto pismo kad su ukinute strašne, terorističke stvari u kršćanstvu: inkvizicija, lomače, spaljivanje žena koje su bile malo drukčije i zbog toga proglašene vješticama, pa nedavno ukinuta knjiga Index Librorum Prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga). Sve su to mjere koje su postojale u Crkvi i koje su ukinute a da nije dirnuta Knjiga. Prema tome, mogućnost jednog novog čitanja, suvremenijeg čitanja svetih knjiga ne znači izdaju svetosti. Drukčija čitanja su moguća. Važno je ne iznevjeriti suštinu vjere, a ne pojedinačne stvari," misli profesor Matvejević.

Nema sumnje da u samom islamu i izvan njega postoje pretpostavke koje mogu olakšati njegovu pomirbu s modernitetom. No, taj proces ne može biti potpun ako ostane jednostran. Modernitetu u kojem živimo također treba korektiv, kaže profesor Rešid Hafizović. 

"Treba, na neki način, malo više duhovne arome ubrizgati u modernitet. Moguće je da je potrebno, barem u nekim segmentima, modernitet na neki način, ne mislim učiniti religioznim, dakle primijeniti obrnuti proces, ali bi mu trebalo dati određenu mjeru. Recimo, u sferi globalizacije koja je sad na djelu. Šta god da je ona, a o tome se još dvoji šta bi globalizacija trebala biti – je li to novi, globalni pogled na svijet, je li to neka nova forma imperijalizma ili kolonijalizma, što osobito zabrinjava nerazvijene zemlje, zemlje takozvanog Trećeg svijeta, a naročito muslimanske zemlje, koje u najvećoj mjeri i pripadaju tom bloku. Bilo kako bilo, ako se prati ta ekonomska dimenzija globalizacije, vidjet ćete da je ona nekako izgubila svaku mjeru i svaki osjećaj za svakidašnju ljudsku potrebu, i da je to zapravo dovoljan razlog da modernitet u toj sferi treba, na religijskoj osnovi, humanizirati, malo ga uljuditi, malo ga pripitomiti. U tom slučaju ja jesam za tu tezu i mislim da svaka, iole ozbiljna religijska tradicija ima šta ponuditi tome da se smanji ta vrsta negativnih implikacija koje nosi nezajažljiva želja za profitom i zaradom, a koju je donio val globalizacije. Te religijske tradicije imaju šta tom apetitu dati, da ga malo umanje, da ga dovedu u ravnotežu i da mu daju onu mjeru koja će zapravo odgovarati najvećoj većini ljudi, a ne samo jednoj maloj skupini onih koji su zapravo najbogatiji," kaže profesor Hafizović.

[120] Serge Trifkovic, The Sword of the Prophet: The Politically Incorrect Guide to Islam - History, Theology, Impact on the World, Boston: Regina Orthodox Press, 2002.

[121] Srđa Trifković u programu Radija Slobodna Evropa, Most, br. 385, 29.9.2002., urednik Omer Karabeg. Svi citati Srđe Trifkovića preuzeti su iz ovoga programa. Širu razradu teza koje izlaže S. Trifković objavio je Robert Spencer u knjizi: The Politically Incorrect Guide to Islam (and the Crusades), Washington, DC: Regnery Publishing, Inc., 2005.

[122] Okrutnost s kojom su vođeni srednjevjekovni križarski pohodi, što zbog protekloga vremena, što zbog povijesnoga tumačenja, već je gotovo pala u zaborav. Kao podsjećanje na to vrijeme, za ovu priliku može poslužiti jedna od kronika križarskih pohoda u kojoj se, uz ostalo, opisuju pripreme za napad križara na opkoljeni grad u Maloj Aziji u kojemu, zajedno s muslimanskom većinom, živi i  jedan broj kršćana. Pred polazak u napad, križari traže upute od zapovjednika o tome kako će u predstojećem jurišu prepoznati kršćane i poštediti im živote. Kroničar bilježi zapovjednikov odgovor: "Ubijete svakoga na koga naiđete, a bog će već prepoznati svoje."

[123] Povratak fundamentima vjere, kao nadahnuću i izvorištu snage i mudrosti za suočavanje s izazovima današnjice, ne može se pripisati samo jednoj vjerskoj ili društvenoj skupini. Kao što je za neke muslimane temeljni korektiv u svladavanju konkretnih izazova današnjice odgovor na pitanje "šta bi Poslanik Muhammed učinio na mome mjestu", za veliki je broj kršćana, osobito američkih protestanata ("christian evangelicals" ili "new born christians") isti korektiv za ponašanje u svakodnevnom životu sadržan u odgovoru na pitanje "šta bi Isus učinio" ("What would Jesus do"). Vidi zanimljiv tekst o tome Zorana Ćirjakovića, "Šta bi Isus uradio s Kosovom?" NIN. br. 2911, 12.10.2006. U zemljama s formalno kršćanskom većinom, od Sjedinjenih Država do Srbije, i danas se pokušava u službene obrazovne programe sekularnih škola, kao protuteža Darwinovoj teoriji evolucije, uvesti kreacionistička teorija o postanku života na Zemlji kao božijem djelu. U Poljskoj je krajem 2006. skupina konzervativnih katoličkih zastupnika zatražila ukidanje republike i proglašenje kraljevstva na čijem je čelu Isus.