V Strani mudžahedini i Armija Bosne i Hercegovine

Odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu, u 1992., veterani mudžahedinskog pokreta iz rata u Afganistanu i dobrovoljci iz islamskih zemalja uspostavili su svoje prve baze u srednjoj Bosni. Isprva, daleko od očiju znatiželjnika, kaže novinar sarajevskog magazina Dani Esad Hećimović, koji je pratio ovaj proces.

"Oni su svoje prve baze uspostavili u planinskim selima u okolici Travnika, Zenice, Bugojna, Tešnja i drugih mjesta u srednjoj Bosni. Tek postupno, kako su jačali u toku rata u BiH, počeli su se spuštati u gradove. Negdje u aprilu 1993., nakon što su oružano protjerali jedinice Hrvatskog vijeća obrane, preuzeli su jedan objekat u Zenici i u njemu postavili svoju glavnu komandu," kaže Hećimović. [42]

Jedno od najkontroverzijih i nikada do kraja odgovorenih pitanja o dobrovoljcima i islamskim misionarima koji su tokom tri i pol godine rata bili na strani Armije Bosne i Hercegovine tiče se njihovoga broja. I dok se strane procjene razlikuju od izvora do izvora, domaće sugeriraju da ih je bilo oko 3.000.[43] Broj je teško utvrditi iz više razloga, no glavni je vrlo jednostavan, kaže Esad Hećimović.

"Nema jednog čistog izvora iz kojeg bismo mogli izvoditi takve zaključke. Ne postoji nikakva centralna evidencija. Ono do čega sam ja došao je brojka od nekih 400 osoba koje su različitim kanalima komunicirale sa lokalnim vlastima, tražeći, naprimjer, ovjeru svojih pasoša i drugih ličnih dokumenata. Dakle, to bi bio jedan od mogućih kriterija. Drugi od mogućih kriterija jeste spisak vojne jedinice El Mudžahid. Međutim, i ta vrsta evidencije je nepouzdana, jer većina tih osoba nije ni vojnim ni civilnim vlastima otkrivala svoj pravi identitet. Tako da ne znamo ni koliko ih je bilo, ni ko je sve ovdje bio," ističe Hećimović. [44]

Ako će pitanje o broju mudžahedina koji su boravili u Bosni i Hercegovini tokom rata ostati dijelom otvoreno, o njihovoj ulozi gotovo da nema dilema, kaže Evan F. Kohlmann.

"Armija BiH imala je vlastite specijalne jedinice, ali u prvim fazama rata one nisu bile dorasle onima koje je imala srpska vojska. Zapravo, srpska je strana imala prednost i nadmoć u skoro svemu. Bosanska vojska je trebala nešto što će utjerati strah u kosti Srbima, i kasnije Hrvatima, i natjerati ih da preispitaju strategiju kojom su željeli ovladati dijelovima Bosne. Trebalo im je nešto da uspostave ravnotežu straha. Mudžahedini su bili udarna snaga tog straha. Nema sumnje da su ljudi u bosanskohercegovačkoj vladi znali šta ti stranci rade jer su njihove akcije bile dobro poznate. Sam Rasim Delić, u jednom ratnom intervjuu, priznao je da su mudžhedini počinili zločine u Bosni. Oni su bili snaga koja se koristila u sukobu s nadmoćnom srpskom vojskom tokom probijanja opsada, osvajanja kota, prelaska preko miniranog terena. To su bili dobro uvježbani ljudi koji su ogrubjeli u borbama i koji se nisu bojali smrti već su je gotovo priželjkivali. Jurišali su izravno na neprijateljske položaje, pretrčavali kroz minska polja i činili stvari koje bosanski vojnici nikada ne bi. Strani mudžahedini su se često žalili kako trpe velike gubitke i kako ne uspijevaju provesti svoje akcije do kraja jer ih bosanski vojnici ne slijede u juriš na minska polja i na utvrđene položaje neprijatelja, nego ostaju skriveni u rovovima. Stranci su očito došli umrijeti za islam, a Bošnjaci su ga željeli živjeti," kaže Evan F. Kohlmann. [45]

Osim psihološkog, akcije dobrovoljaca iz islamskih zemalja imale su vrlo konkretan vojni značaj za Armiju Bosne i Hercegovine, kaže Esad Hećimović.

"Oni su više djelovali kao neka vrsta udarne grupe za sasvim određene operacije i vojna djelovanja. Najčešće su imali zadatak probojnog djelovanja, posebno probijanje teško utvrđenih mjesta na ratištu, kao što su, naprimjer, bili njihovi poznati slučajevi proboja obruča oko Sarajeva u blizini Ilijaša u decembru 1992. ili na samom kraju rata proboja kod Vozuće i u području mjesta Vozuća, u okolici Maglaja i Zavidovića. Dakle, njihov realan vojni značaj se različito tumači, ali oni su sami za sebe govorili da više djeluju kao elitna jedinica za udarne operacije, a ne kao neka jedinica koja bi trebala da čuva linije ili da se ponaša kao neka regularna vojna jedinica," kaže Hećimović.

Akcije skupina naoružanih veterana afganistanskog rata i dobrovoljaca iz islamskih zemalja na ratištima u srednjoj Bosni otvaraju i pitanje obima njihove integracije i podređivanja formacijskoj strukturi Armije BiH. Na tom planu, stvari su prilično jasne, podsjeća Evan F. Kohlmann.

"Postoji vrlo obimna izvorna građa o odnosu između bosanskohercegovačke vlade i stranih mudžahedina. U prvoj fazi, kada su tek pristizali u zemlju, stranci nisu bili uključeni u Armiju Bosne i Hercegovine. Formirali su svoje jedinice i borili se samostalno ili uz formacije Armije BiH, ali teško da se može reći da su u prvoj godini rata primali naređenja od nekoga iz vojnog vrha. Tokom 1993., nakon serije incidenata i navoda o ratnim zločinima što su ih strani mudžahedini počinili protiv bosanskih Srba ili Hrvata, Armija BiH je odlučila riješiti problem. Umjesto da im se i dalje dopušta da djeluju neovisno i samostalno, strane se mudžahedine nastojalo tješnje integrirati u vojnu strukturu. Oni su tada postali jedinica pod nazivom El Mudžahid, koja je djelovala u sastavu i pod izravnim zapovjedništvom Trećega korpusa Armije Bosne i Hercegovine, odnosno njezine 7. muslimanske brigade. Sudeći po video materijalu koji su snimali i dijelili sami mudžahedini, vidljivo je da su se članovi najužeg zapovjedništva tog Korpusa sastajali i koordinirali akcije s vođama dobrovoljaca iz islamskih zemalja među kojima je bilo osoba za kojima su bile izdane međunarodne potjernice zbog umiješanosti u terorizam. Što se tiče samoga vođe mudžahedina u Bosni Alžiraca Abu el-Ma’alija, on je oduvijek tvrdio, i posljednji put to ponovio u jednom intervjuu u ljeto 2005., da su dobrovoljci iz islamskih zemalja bili dio Armije BiH i da su izvršavali naredbe koje su primali od Rasima Delića i Alije Izetbegovića," kaže Kohlmann.

Formiranje odreda El-Mudžahid, 13. augusta 1993., naredio je zapovjednik Glavnog štaba Armije Bosne i Hercegovine Rasim Delić. U naredbi se navodi kako odred treba formirati "odmah, a najkasnije do 31. augusta." [46]

Jedan od najistaknutijih mudžahedinskih zapovjednika tokom rata u BiH bio je Abu el-Ma’ali (Abdelkader Mokhtari, "The Gandarme"). Ovaj pripadnik alžirske Oružane islamske grupe (GIA)[47], kojega američke obavještajne službe opisiju kao "maloga Usamu bin Ladena", nakon 1994.  bio je glavni zapovjednik odreda El Mudžahid. U intervjuu iz 2005., koji pominje Kohlmann, Abu el-Ma’ali je potvrdio da je tokom rata  bio blizak s Alijom Izetbegovićem za kojega je rekao da je izvan BiH bio dobro poznat kao borac za prava muslimana u regiji. "Zato smo vjerovali samo njemu ili onima koje bi on preporučivao," izjavio je Abu el-Ma’ali, za kojega se vjeruje da je trenutno u Afganistanu, kao jedan od vojnih zapovjednika Al-Kai’de u toj zemlji. [48]

Ideološki i politički vođa odreda El Mudžahid bio je šejh Anwar Shaaban, osnivač Islamskog kulturnog centra u Milanu, svojevremeno najvažnijeg uporišta Al-Kai’de u južnoj Europi, preko kojega je vodio jedan od kanala za ubacivanje dobrovoljaca iz islamskih zemalja u BiH. Na čelu logističkog odjela odreda bio je Fateh Kamel, također Alžirac, s boravištem u Kanadi, kojega je francuski sud kasnije osudio na osam godina zatvora zbog "kriminalnog udruživanja s ciljem pripreme djela terorizma" i zbog toga što je islamskim militantima omogućio da dođu u posjed krivotvorenih putovnica. [49] Kao osoba s najvećim zaslugama za formiranje arapsko-afganske jedinice u bosanskome ratu, u više izvora se navodi njezin prvi zapovjednik libijski liječnik Abul-Harith al-Liby, koji je ubijen kod Žepča 1995.

O formacijskom mjestu odreda El Mudžahid unutar Armije BiH, još je tokom rata, 1994., govorio i jedan od prvih mudžahedinskih zapovjednika u Bosni Abu Abdel Aziz Barbaros, koji je rekao da je odred "vojno povezan s bosanskom vladom i pod zapovjedništvom Oružanih snaga BiH… Zapovjedništvo muslimanskih snaga želi vidjeti rezultate, i ne određuje strategiju ili akcije (formacije El-Mudžahid, op.a.)," izjavio je Barbaros. [50]

Nizozemska obavještajna služba BVD (Binnenlandse Veiligheidienst) tvrdi da mudžahedini nisu bili pod potpunom političkom i vojnom kontrolom bošnjačkih vlasti, te da su njihovim akcijama upravljale i zemlje iz kojih su došli, kao i neke terorističke i kriminalne skupine.[51]

Pitanje integracije mudžahedinskih formacija u Armiju Bosne i Hercegovine i njihove subordinacije, vrlo je važno i zbog utvrđivanja moguće odgovornosti za počinjene ratne zločine, kaže Esad Hećimović.

"To je pitanje za Haški tribunal. Oni su vršili dugotrajno, višegodišnje suđenje protiv generala Envera Hadžihasanovića i pukovnika Amira Kubure, kao komandanta Trećeg korpusa i komandanta 7. muslimanske brigade. Haški tribunal još uvijek nije objavio cjelovitu presudu u slučajevima Hadžihasanović i Kubura, tako da još uvijek nije poznat način na koji su sudije Haškog tribunala odredile sve te veze. Za neke navode iz optužnice Hadžihasanović i Kubura su oslobođeni, ali je u međuvremenu Haško tužilaštvo novim navodima pokušalo dopuniti optužnicu protiv generala Rasima Delića, kao komandanta Armije BiH. Dakle, pitanje krivične odgovornosti za ove zločine još se uvijek utvrđuje u otvorenim sudskim procesima i bit će raspravljeno na konkretnim sudskim adresama," kaže Hećimović. [52]

Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u februaru 2005. je podigao optužnicu protiv bivšeg zapovjednika Armije Bosne i Hercegovine Rasima Delića, koji se, na temelju zapovjedne odgovornosti, tereti  za kršenja zakona i običaja ratovanja. U optužnici se navodi kako je Delić "bio obaviješten o tome da su vojnici ABiH iz jedinice El Mudžahid imali sklonost ka vršenju krivičnih djela, naročito zločina nad zarobljenim neprijateljskim borcima i civilima," ali da nije preduzeo odgovarajuće mjere da spriječi i kazni te zločine. U optužnici se opisuju ubojstva i ranjavanja hrvatskih civila i zarobljenika Hrvatskog vijeća obrane u selima Bikoši i Maline (1993), te ubojstva i zlostavljanje srpskih zarobljenika u logoru Kamenica (1995), koje su počinili pripadnici odreda El-Mudžahid. [53]

[42] Esad Hećimović, razgovor s autorom, Prag, 16.7.2006. Ako nije drugačije naznačeno, citati Esada Hećimovića potječu iz ovog intervjua.

[43] Izvor u Trećem korpusu Armije BiH, u čijem se sastavu borila i jedinica El-Mudžahid, tvrdi da je u različitim fazama rata kroz Bosnu prošlo ukupno oko 3.000 islamskih boraca. S. Numanović, "Bosnia: Mujahideen Revival Fears." Američke procjene broja dobrovoljaca iz islamskih zemlja u BiH od 1992. do 1995. se razlikuju. Dr. Cees Wiebes navodi američke izvore koji tvrde da ih je bilo između 1.200 i 1.400. Pyes, Meyer i Rempel citiraju američki obavještajni izvor koji procjenjuje da je od 1992., kroz Bosnu i Hercegovinu ukupno prošlo oko 4.000 islamskih dobrovoljaca iz Sjeverne Afrike, sa Bliskoga istoka i iz Europe, za koje vojni analitičari smatraju da su bili "dosta dobri i svakako okrutni borci." Najsmjeliju, ali teško održivu procjenu daje Yossef Bodansky koji tvrdi da je do kraja 1995.  "većina od 15.000 – 20.000 stranih dobrovoljaca već bila potpuno integrirana u ključne (vojne, op. a.) jedinice bosanskih muslimana." Opširnije o ovome u: Cees Wiebes, Intelligence and the War in Bosnia, 1992-1995, Münster: LIT VERLAG, 2003, 207-208; Craig Pyes, Josh Meyer, William C. Rempel, "Bosnia Seen as Hospitable Base and Sanctuary for Terrorists", Los Angeles Times, 7.10.2001. Yossef Bodansky, Some Call It Peace (Part 1), dostupno na internetu: http://members.tripod.com/Balkania/resources/ geostrategy/bodansky_peace/bp_part1.htm.

[44] Pomutnja oko stvarnoga broja i identiteta osoba koje su se dolazile boriti na strani Armije Bosne i Hercegovine nastala je dijelom i zbog tradicije da se još pri dolasku u logore za vjersku i vojnu poduku mudžahedina od svakoga polaznika tražilo da odbaci raniji identitet i zaboravi sve što ga vezuje za dotadašnji život. "Brate, mi nikada ne koristimo naša prava imena. Kad dođeš ovdje, moraš ostaviti sve iza sebe – svoj dom, svoju obitelj, svoj identitet. Moraš uzeti novo ime," upozorili su budući suborci Omara Nasirija prije nego li je ušao u logor za obuku mudžahedina (Khaldan) u Afganistanu. Osim što su preuzimali nova, ratna imena (la nom de guerre), od mudžahedina se tražilo da međusobno ne razgovaraju ni o čemu iz svojih "bivših života". Od prvoga dana u logorima bilo im je naređno da između sebe nikada ne govore ni o čemu što se događalo izvan njih. "Bio je to najbolji način da se osigura da nitko od braće ne oda ništa važno u slučaju da ipak progovori tokom mučenja", kaže kaže Nasiri. Isto, 229.

[45] "Nijedan pravi mudžahid se ne boji boli. Bol je ništa i možeš se uvježbati da ju ne osjećaš… Nijedan pravi mudžahid se ne boji smrti. Umrijeti za boga je smisao života," podučavani su mudžahedini u afganistanskim logorima," prisjeća se Omar Nasiri. Isto, 230.

[46] Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, Predmet br: IT-04-83-PT; Tužilac Međunarodnog suda protiv Rasima Delića. Dostupno na internetu: http://www.un.org/icty/bhs/cases/delic/indictment/del-ind060811b.pdf.

[47] Groupes Islamiques Armés – militantna skupina koja je bori za svrgavanje sekularnog režima u Alžiru i za uspostavu islamske teokracije. GIA je počela seriju napada na vladine dužnosnike tokom 1992. nakon što je alžirska vojna vlada poništila parlamentarne izbore kako bi spriječila uvjerljivu pobjedu Islamskog fronta spasa. Na udaru GIA-e ubrzo su se našli i stranci koji žive u Alžiru, a serija bombaških napada i otmica izvedena je i u Francuskoj. No, na udaru GIA-e često su bili i alžirski civili. Zbog toga je ova skupina u drugoj polovici ’90-ih postupno gubila podršku Alžiraca i pokreta međunarodnog džihada. U augustu 1997. je GIA proglasila čitav alžirski narod "nevjerničkim i otpadničkim" i objavila mu rat, kao kaznu za udaljavanje od izvornoga islama. Ovaj proglas je poslužio GIA-i kao opravdanje da u ime vjere počini do tada neviđene masakre alžirskih civila u kojima su nestajala čitava sela. Nezadovoljan ovakvim razvojem događaja, jedan od dotadašnjih zapovjednika GIA-e, Hassan Hattab je 1998. osnovao Selefijsku skupinu za propovijed i borbu (Groupe Salafiste pour la Predication et le Combat, skraćeno GSPC), koja je u svojoj prvoj objavi osudila masakre i najavila kako će nastaviti rat protiv "nevjerničke alžirske vlade", ali neće napadati civile. GSPC je postupno potisnuo GIA-u i jače se povezao s Al-Kai’dom, postavši tako važnim dijelom pokreta međunarodnog džihada. Više o ovome u: Lorenzo Vidino, Al Qaeda in Europe: The New Battleground of International Jihad (Amherst, Prometheus Books, 2006, 135-201.

[48] Bivši aktivist Al-Kai’de u Londonu i dobrovoljac u bosanskom ratu, Egipćanin Abu Hamza al-Masri opisuje Abu el-Ma’alija kao "sposobnog vođu, koji je ovisio od zaštite Alije Izetbegovića." El-Ma’ali je bio povezan s više terorističkih ćelija na Zapadu, uključujući onu koja je izvela napad na pariški metro 1995. (osam poginulih, više stotina ranjenih); skupinom koja je pripremala bombaški napad u Milanu; takozvanom Rubeškom (Roubaix) u Francuskoj i ćelijom u Montrealu, odgovornom za neuspjeli pokušaj podmetanja bombe na međunarodni aerodrom u Los Angelesu (LAX) na prelazu iz 1999. u 2000. Više o ovome na internetu: 

http://www.globalterroralert.com/pdf/0805/abuelmaali0805.pdf.

[49] Nakon rata u BiH, Fateh Kamel je otišao u Kartum (Sudan), gdje se priključio Usami bin Ladenu koji je tada tamo živio. Kamel je služio kao spona između Alžirske oružane grupe i Al-Kai’de. Po povratku u Kanadu u Montrealu je uspostavio glavno središte za koordinaciju i logističku potporu ćelijama koje su uspostavljane u Europi, posebno na Balkanu i u Sjevernoj Americi. Više o ovome u: Hayder Mili, Securing the Northern Front: Canada and the War on Terror, The Jamestown Foundation, Terrorism Monitor, Vol. 3, Issue 14, 15.7.2005.

[50] Tawfig Tabib, Intervie with Comm. Abu Abdel Aziz ‘Barbaros’.

[51] Wiebes, Intelligence and the War in Bosnia, 207-208.

[52] Sudsko vijeće Haškog tribunala osudilo je Envera Hadžihasanovića na pet, a Amira Kuburu na dvije i pol godine zatvora. Obojica su oslobođeni većeg broja optužbi, a proglašeni su krivima zato štu nisu poduzeli "nužne i razumne mjere da spriječe ili kazne" dva ubojstva i nekoliko okrutnih postupanja. Presuda se dijelom temelji i na zaključku Vijeća da "tokom mjeseci koji su prethodili osnivanju odreda ‘El Mudžahid’ strani mudžahedini… nisu službeno pripadali ni Trećem korpusu niti Sedmoj muslimanskoj brigadi Armije BiH."  Sažetak presude u predmetu Hadžihasanović/Kubura dostupan je na internetu: http://www.un.org/icty/bhs/frames/cases.htm.

[53] Dostupno na: http://www.un.org/icty/bhs/cases/delic/indictment/del-ind060811b.pdf. Za opis zločina koje su počinili pripadnici odreda El-Mudžahid u septembru 1995. nakon borbi kod Vozuće, vidi tekst: Eldin Hadžović, "Gledao sam kako kolju ljude," BH Dani, br. 454, 24.2.2006.