XII Saudijska Arabija i rat u BiH

Tokom posljednjega rata, u Bosni i Hercegovini su se isprepreli, nerijetko i sukobili interesi različitih vanjskih faktora. No, malo koji je ostavio tako dubok trag kao onaj koji je dolazio iz ili u ime Saudijske Arabije, koja je i u tome ratu imala vrlo konkretan interes. Povijest zemlje čiji vladari sebe nazivaju "čuvarima najsvetijih mjesta islama" ukazuje na moguće motive.

U vrijeme kada je nastao, ranije spomenuti savez što su ga sredinom 18. stoljeća sklopili Muhammed Ibn Abd Al-Wahhab, osnivač vehabijskog pokreta, i Muhammad bin Saud, utemeljitelj "kuće Sauda", buduće saudijske kraljevske dinastije, bio je pakt provincijskog vjerskog reformatora (po nekima, fanatika) i vođe pustinjskog plemena. No, taj je savez položio temelj nastanku države čiji je teritoriji kroz idućih više od 200 godina zaokružen osvajačkim pohodima "kuće Sauda" i širenjem vehabizma – njezine službene religije. [108] Danas se vjeruje da je ovaj spoj omogućila jedna od ključnih postavki vehabizma, koja tvrdi da su muslimani koji ne vjeruju u ovakvo tumačenje islama zapravo nevjernici i otpadnici protiv kojih su nasilje i džihad ne samo dopušteni nego obavezni, kaže Stephen Schwartz. [109]

"Postoji više paranoičnih teorija zavjere o tome kako je nastao taj savez, a jedna koja je posebno raširena među Turcima, sugerira kako je Ibn Abd Al-Wahhaba na ovakve ideje naveo jedan britanski protestantski misionar koji mu je savjetovao da Arapi, ukoliko žele obnoviti moć unutar Osmanskog carstva, trebaju prihvatiti jedan izrazito fundamentalistički i puritanistički model islama, nalik na protestantski kalvinizam." kaže Schwartz.

Dvije godine nakon što je vehabizam postao njezinom službenom religijom, "kuća Sauda" je 1746. pokrenula džihad protiv susjednih muslimanskih plemena koja su odbila prihvatiti njezinu vlast. Sve do ’20-ih godina prošloga stoljeća povijest "kuće Sauda" ispunjena je kampanjama koje su imale za cilj politički i teološki pokoriti druge muslimane. Vehabizam je tada pružao ideološko opravdanje za sva osvajanja, iako Kur’an izričito zabranjuje prisilu u vjeri. Ibn Abd Al-Wahhab je otpadnicima od vjere proglasio i muslimanske vladare najsvetijih mjesta islama Mekke i Medine, te tako osigurao legitimitet pohodima "kuće Sauda" na te gradove i njihovo konačno zaposjedanje. [110]

Širenju vehabizma odnosno selefizma, u moderno vrijeme, uglavnom su doprinijeli kriza legitimiteta u islamskome svijetu u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća i novac od izvoza saudijske nafte.

Dugotrajna kriza i pad moći Otomanskog carstva okončani su 1924., kada je Mustafa Kemal (Ataturk) uspostavio sekularnu republiku u Turskoj. Nestanak preko noći stoljetnoga simbola moći islamskoga svijeta i civilizacije, pa jačanje europske kolonijalne vlasti na većem dijelu toga svijeta, potakli su nastanak revolucionarnih pokreta i ideologija koje su nastojale odrediti mjesto islama i obnoviti njegovu nekadašnju slavu. Od "Muslimanske braće" Hasana el-Banne, preko ideologa poput Sayyida Abul Ala Maududia i Sayyida Qutba, do ekstremnog deobandijskog pokreta u južnoj Aziji, radikalni, revizionistički islamski pokreti ojačali su svoje prisustvo u drugoj polovici 20. stoljeća. [111] Potom su se ‘70-ih i ‘80-ih godina na Bliskome istoku počele pojavljivati militantne skupine poput "Al-Jihada" i "Al-Gamaa al-Islamiya" u Egiptu ili Fronte nacionalnog spasa u Alžiru. Svi ovi pokreti muslimansko političko čelništvo svojih zemalja smatraju nelegitimnim i nastoje ga oboriti silom. I dok su vlasti Egipta i Alžira pokušavale ugušiti ove pokrete represijom, Saudijska  Arabija im je pružala financijsku pomoć i utočište. Iako ove skupine i pokreti nisu bili izvorno vehabijski odnosno selefijski, ideološke razlike su bile neznatne, pa se između ekstremista i njihovih vehabijskih sponzora i zaštitnika u Saudijskoj Arabiji razvijala posebna sinergija, kaže Edina Bećirević, viši asistent na Sigurnosnim studijima Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu.

"Poznato je da je vehabizam zvanična religija Saudijske Arabije i da je izvoz vehabizma intenziviran 1979., kada je došlo do sukoba između saudijske kraljevske porodice i tih takozvanih radikalnih vehabija. Pretpostavlja se da je, po nagovoru Sjedinjenih Američkih Država, ovim ekstremnim, radikalnim vehabijama omogućena finansijska potpora kako bi vehabizam izvozili širom islamskog svijeta. Navodno je napravljena neka vrsta pogodbe u vezi s ovim izvozom vehabizma kako bi se bijes vehabija skrenuo sa saudijske kraljevske porodice i uticaja koji Sjedinjene Američke Države imaju u samoj Saudijskoj Arabiji. Činjenica je da nakon 1979., Saudijska Arabija svoju pomoć zemljama u kojima je većinsko muslimansko stanovništvo uslovljava izvozom vehabizma. To je, naime, očigledno slučaj i u BiH. Recimo, ako Saudijska Arabija ovdje finansira izgradnju džamije, onda je ona izgrađena po njihovim arhitektonskim mjerilima. U toj džamiji se propagira vehabizam što je poprilično doprinijelo radikalizaciji jednog, na sreću, veoma malog procenta bosanskih muslimana. Saudijska Arabija je, naravno, veliki donator i darovala je veliki novac Bosni i Hercegovini tokom i nakon rata. Međutim, sve je to na neki način uslovljeno izvozom vehabizma, jer mi tek nakon rata imamo vidljivije prisutan vehabizam među bosanskim muslimanima," kaže Edina Bećirević. [112]

Dodatan poticaj izvozu ove ideologije došao je tokom ’70-ih godina prošloga stoljeća, kada počeo je ogroman priliv novca od izvoza saudijske nafte. Dok je još 1970., godišnji prihod od prodaje ovoga energenta vlastima u Rijadu donio prvu milijardu dolara, deset godina kasnije, 1980., dobit je iznosila 116 milijardi. Od tada, pa do danas, Saudijska Arabija svake godine u prosjeku daje oko 5 milijardi dolara nepovratne pomoći za "islamske aktivnosti" u drugim zemljama svijeta. Poređenja radi, na vrhuncu moći i u najžešćem razdoblju Hladnoga rata, nekadašnji je Sovjetski Savez na propagandne aktivnosti godišnje trošio milijardu dolara. [113]

Od početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. i do 2002., za podršku "islamskim aktivnostima" u toj zemlji, Saudijska Arabija je, po službenim saudijskim izvorima, potrošila oko 600 miliona dolara. Od toga je za izgradnju Centra Kralj Fahd u Sarajevu, prema nekim izvorima, utrošeno oko 9 miliona dolara. [114] Uz to saudijske vlasti tvrde da su bile glavni donator novca za naoružanje Armije Bosne i Hercegovine i da su za tu namjenu donirale dodatnih 300 miliona dolara. [115]

Utjecaj Saudijske Arabije u BiH, posebno kroz širenje vehabijskog tumačenja islama, neprekidno ima isti oslonac, kaže Senad Agić, imam Islamske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama.

"Novac! Vehabije imaju novca. Taj novac donose u Bosnu i Hercegovinu i grade džamije. Međutim, po mom mišljenju, to ne bi trebalo biti cijena našeg tradicionalnog islama koji nam obezbjeđuje budućnost u BiH. Mislim da je vrlo kratkovidno primati takve donacije i misliti da se to neće odraziti na sliku islama u Bosni i Hercegovini. Uglavnom su to novci od nafte. Moj šejh kaže da nema haira (koristi) od novaca koji dolaze od nafte. To nisu zarađeni novci. Novac koji dođe od nafte nije zarađen. Naftu je dao Bog – isto kao što u Bosni dobro rastu šljive, tako nafta izvire u Saudijskoj Arabiji. Tim novcem praviti džamije i rušiti džemate, mislim da nije dobro," kaže Agić. [116]

Povijest Saudijske Arabije, njezin odnos prema drugim muslimanskim državama i njihovim društvima, pa i prema ratnoj i poratnoj Bosni i Hercegovini, Stephena Schwartza navode da zaključi:

"Uvriježeno je vjerovanje da je Kraljevina Saudijska Arabija stara, tradicionalistička i konzervativna država. No radi se o krivoj predstavi. Prije svega ova država nije stara, utemeljena je 1932. Nije ni konzervativna jer ne konzervira, dakle ne čuva, nego svojim radikalizmom uništava postojeće strukture islama, vandalizira i narušava kulturno i povijesno naslijeđe drugih islamskih država. Zabranjuje postojeće knjige, sprečava pisanje novih. Ne radi na očuvanju postojećih muslimanskih kultura nego ih, naprotiv, nastoji istisnuti i zamijeniti novim i radikalnim oblikom islamskog fundamentalizma. Nije ni tradicionalistička jer državna ideologija se ne temelji niti na jednom od četiri ustaljena pravna tumačenja islama koja vrijede među sunitima," kaže Schwartz. [117]

Iako ne spada u opseg ovog istraživanja, ovdje se čini nužnim barem spomenuti jednu važnu i veliku temu u kontekstu onoga što se danas naziva međunarodnim ratom protiv terorizma - posebno zanimljiv odnos Saudijske Arabije i Sjedinjenih Država. Državna ideologija Saudijske Arabije, ujedno je i idelologija pokreta međunarodnog džihada, čiji su Al-Kai’da i s njom povezane skupine najekstremniji predstavnici i smatraju se glavnom opasnosti po Sjedinjene Države. Međutim, vlasti u Washingtonu i Rijadu međusobno se smatraju bliskim saveznicima. Takva je postavka apsurdna, ali ipak moguća, kaže Edina Bećirević.

"Na temelju vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, moglo bi se zaključiti da im je Saudijska Arabija prijatelj, a vehabizam opasnost. Ako bismo ovu američku strategiju primijenili, recimo, na period Hladnog rata, bilo bi to jednako apsurdno kao tvrditi da je Sovjetski Savez prijateljska država, a komunizam neprijateljska ideologija."

Savezništvo Amerike i Saudijske Arabije prije više od 60 godina, na američkoj su ratnoj krstarici u teritorijalnim vodama Egipta, zapečatili tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i saudijski kralj Saud. Međusobne obaveze budućih saveznika bile su vrlo jednostavne: saudijskim vladarima Amerika je zajamčila očuvanje vlasti i zaštitu od svake prijetnje, unutrašnje i vanjske. Zauzvrat, Sjedinjene Države su mogle dugoročno računati na stabilan dotok saudijske nafte koju će od tada tamo crpiti američke naftne kompanije.[118] To se savezništvo održalo do danas, a čini se da ga nisu ozbiljnije ugrozili ni napadi na New York i Washington 11. septembra 2001., ni rat protiv međunarodnog terorizma, kaže Senad Agić, imam Islamske zajednice u Americi.

"Hipokritsko je ponašanje i Saudijske Arabije i Amerike. Saudijska Arabija ima dobre odnose s Amerikom iz koristoljublja, jer treba Ameriku, i voli je kad je treba, to jest kad je treba zaštititi od Iraka i drugih neprijatelja. A i Amerika pruža usluge Saudijskoj Arabiji iz koristoljublja – samo radi nafte," kaže Agić.

Podrška Washingtona Saudijskoj Arabiji u vrijeme prvoga Zaljevskog rata, posebno stacioniranje velikoga broja američkih vojnika u tamošnje baze, iz kojih su pokretane akcije za oslobođenje Kuvajta i djelimičnu invaziju Iraka, silno je uznemirila militantne selefijske skupine u arapskim zemljama. Odluka vlasti u Rijadu da dopuste dolazak nevjerničke vojske u zemlju čiji su se vladari proglasili čuvarima najsvetijih mjesta islama, u ovim je krugovima doživljena kao izdaja i potvrda korumpiranosti i neautentičnosti saudijske teokracije. No razmještanje američkih snaga u Saudijskoj Arabiji promijenilo je percepciju Amerike među bliskoistočnim militantnim selefijskim skupinama. Sve do tada, provedbu konzervativne islamske revolucije za koju su se te skupine borile u svojim zemljama, sprečavali su takozvani bliski neprijatelji, odnosno sekularni režimi u Kairu, Amanu, Islamabadu, Ankari i drugim muslimanskim prijestonicama, te daleki neprijatelj, odnosno Sjedinjene Države, bez čije podrške ti režimi ne bi mogli opstati. Kada je 1990. Sadam Husein okupirao Kuvajt i zaprijetio Saudijskoj Arabiji, sin jednoga od najbogatijih Saudijaca ponudio je saudijskim čelnicima da zajedno sa svojim suborcima, prekaljenim veteranima iz rata protiv Sovjeta u Afganistanu, brani tu zemlju od moguće invazije iz Iraka, čije su vlasti također smatrane "nevjerničkim". No, kralj Fahd je odbacio prijedlog mladog Usame bin Ladena i njegovih mudžahedina i prihvatio ponudu koju je iz Washingtona osobno donio tadašnji ministar obrane Dick Cheney (od 2001. potpredsjednik SAD), o razmještanju više desetaka hiljada američkih vojnika u baze na teritoriju Saudijske Arabije. Time su zaoštreni odnosi vrha saudijskog režima i selefijskih pokreta u arapskome svijetu. Pokret globalnog džihada počeo je i vlasti u Rijadu nazivati "otpadničkim", a Sjedinjene Države su od dalekoga postale bliski neprijatelj. [119] Ubrzo su to potvrdili prvi napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku (1993), na američke ambasade u Africi i baze u Saudijskoj Arabiji, te razarač USS Cole u Jemenu. Deseci sličnih napada su spriječeni ili propali, sve do 11. 9. 2001.

Što se tiče Usame bin Ladena i njegovih afganistanskih veterana, oni su ubrzo pronašli novi front za nastavak svog rata – onaj u Bosni i Hercegovini.

[108] Današnja saudijska kraljevska obitelj pripada "kući Sau’da," dok dužnost vrhovnog vjerskog autoriteta u toj zemlji Velikog muftije, obavljaju nasljednici Ibn Abd Al-Wahhaba. Za detaljniji opis ove veze i općenito povijesti Saudijske Arabije i vehabizma, vidi Stephen Schwartz, The Two Faces of Islam.

[109] Taj postulat je sam u suprotnosti s Kur’anom koji kaže da je pozivanje na džihad protiv drugih muslimana zabranjeno, kao i to da je vjera svakoga muslimana neupitna sve dok sud o njoj ne izrekne sam bog.

[110] Više o ovome u tekstu profesora Rešida Hafizovića: "Oni dolaze po našu djecu", Oslobođenje, 25.11.2006.

[111] Učenje Sayyida Qutba (1906-1966) bilo je sastavni dio ideološke poduke u afganistanskim logorima za uvježbavanje mudžahedina, prisjeća se Omar Nasiri (O. Nasiri, Inside the Jihad). Qutb je isprva podržavao revoluciju kojom je Gamal Abdel Nasser 1952. zbacio monarhiju u Egiptu i postavljen je za savjetnika za  kulturu pri Revolucionarnom komitetu nove vlade. Kao i mnogi drugi, očekivao je da će Nasser uspostaviti islamsku državu. Kako se to nije dogodilo, Qutb je podržao Muslimansku braću, ekstremnu organizaciju koja je bila protivnik novog režima i koja je pokušala likvidirati Nassera, ali atentat nije uspio, pa je organizacija zabranjena 1955., a više njezinih članova, među kojima i Qutb, bili su uhapšeni. U zatvoru je napisao dvije najvažnije knjige, U sjeni Kur’ana (Fi zilal al Qur’an) i Znakovi pored puta (Ma’alim fi-l-Tariq). Pušten kratko na slobodu 1964., ali ponovo uhapšen, osuđen i pogubljen vješanjem 1966. Qutb je vjerovao da je Islam cjelovit sistem moralnih vrijednosti, pravde i vladavine, a da su šerijatski zakoni i principi glavni temelji na kojima počiva društvo. Odbacio je tumačenja nekih muslimanskih reformatora koji su se zalagali za prihvaćanje demokracije i izbora, kao utemeljnih u Kur’anu, a zalagao se za "pravičnu diktaturu", kao najizvorniji oblik vladavine u islamu u kojem se vladar o nekim pitanjima savjetuje s podanicima (kroz savjetodavno tijelo – Shuru). Qutb je tvrdio da se islamski svijet, napuštanjem šerijatskog prava, vratio u stanje neznaboštva, predislamskog poganstva (Jahiliyya) i da su sve neislamske države nelegitimne, uključujući i Egipat. Za borbu potiv takvog stanja Qutb je predlagao formiranje revolucionarnog pokreta koji bi djelovao dvostruko – propovijedanjem vjere i fizičkim uništenjem, kroz džihad, temelja na kojima počiva stanje neznaboštva. Vjerovao je da će taj napredni pokret rasti sve dok na jednom mjestu ne uspostavi istinsku islamsku zajednicu koja će se potom širiti na ostale muslimanske zemlje i, na kraju, na čitav svijet. Qutb je upozoravao da će istinski islam transformirati sve aspekte društva i iz njega otkloniti sve neislamsko, ali i da će borba protiv Židova i Zapadnjaka biti teška i donijeti muslimanima život ispunjen siromaštvom, teškoćama, frustracijama, mukom i žrtvama. Iako su i raniji islamski učenjaci poredili odstupanja od izvornog islama u društvima u kojima su živjeli s predislamskim razdobljem neznaboštva te poticali na vjersku obnovu kroz povratak temeljima vjere, Qutb je bio prvi koji je takve poglede uobličio kao ideologiju – qutbizam. Vjeruje se da je upravo njegova tvrdnja da su muslimani koji slijede takozvani tradicionalni islam odrođeni od istinske vjere i kao takvi otpadnici, otvorila vrata tekfiru (takfir) – proglašenju muslimana za nevjernike i legalizaciji nasilja protiv svakoga tko ne slijedi "izvorni islam". Qutbovi kritičari tvrde da upravo njegovo učenje služi kao poticaj i opravdanje za unutrašnje napetosti u muslimanskim društvima, ali i za terorizam. Za potpuniji uvid u političku filozofiju Sayyida Qutba, vidi: Adnan A. Musallam, From Secularism to Jihad: Sayyid Qutb and the Foundations of Radical Islam, Westport, CT: Praeger, 2005.

[112] O prodoru vehabizma u Bosnu i Hercegovinu njegovom i utjecaju na tradicionalno prakticiranje islama u toj zemlji bit će više govora u poglavlju XIV.

[113] "Tek kada su prihodi od nafte počeli stvarati pravo bogatstvo, Kraljevstvo je moglo ispuniti svoju želju da širi riječi islama u svaki kutak svijeta," navodi se u jednoj publikaciji Vlade Saudijske Arabije iz 2002. Za više o ovome, vidi: U.S. Senate Subcommittee on Terrorism, Technology and Homeland Security, Wahhabism: State-sponsored Extremism Worldwide, Testimony by Dr. Alex Alexiev, Senior Fellow, Center for Security Policy, 26.6.2003.

[114] Alex Alexiev, "The End of an Allience: It’s time to tell the House of Saud Goodbye." National Review, 28.10.2002.  Vidi također: William Kole, "Terrorists recruiting ‘white Muslims,’" Associated Press, 17. 4. 2006. Za detaljniji opis aktivnosti Saudijske Arabije u BiH i Centru Kralj Fahd u Sarajevu, vidi tekst Mirsada Fazlića, Belme Buljubašić i Vedrane Maglajlije: "SB istražila tajne zadužbine Saudijskog kralja Fahda u BiH", Slobodna Bosna, br. 485, 2. 3. 2006. Vidi također: Senad Slatina, "Bosnu i Hercegovinu smo pomogli s 800 miliona maraka", Slobodna Bosna, 25. 10. 2001. Nakon septembra 2001., aktivnosti u Centru Kralj Fahd bile su posebno zanimljive američkoj obavještajnoj zajednici. Dokumentiran je barem jedan pokušaj CIA da u taj centar ubaci svog suradnika – Abdurahmana Khadra, sina Ahmeda Saida Khadra, jednog od najbližih prijatelja Usame bin Ladena. Kao 17-godišnjaka, Abdurahmana su krajem 2001. u Kabulu uhapsili pripadnici antitalibanskog Sjevernog saveza i predali ga Amerikancima. Držan je više mjeseci u zatvoru u bazi Baghram i, zbog veza svoje obitelji s Al-Kai’dom, podvrgavan dugotrajnom ispitivanju. Kada je pristao surađivati, CIA ga je, kako tvrdi, otpremila u zatvor Camp X-Ray u bazi Guantanamo na Kubi. Tamo je smješten u ćelije s pritvorenicima o kojima se malo znalo jer nisu htjeli odgovarati na pitanja američkih istražitelja. Trebao je zadobiti njihovo povjerenje i izvući informacije koje je bi dostavio Amerikancima. U isto vrijeme, u Guantanamu je bio zatvoren i njegov mlađi brat Omar. Kada je objavio da više ne želi ostati na Kubi,  Abdurahman je neko vrijeme uvježbavan za operativni rad na terenu, a onda je 6. novembra 2003. civilnim avionom (Gulfstream 4, serijske oznake N85VM, registriran na tvrtku Richmor Aviation, čije je sjedište u saveznoj državi New York), uz zaustavljanje na aerodromu Santa Maria, na Azorima (Portugal), prebačen u Tuzlu. U razgovoru s Anom Mariom Gomes, zastupnicom Europskog parlamenta iz Portugala, koja je istraživala više od 150 tajnih letova CIA preko te zemlje, Aburahman Khadr je kasnije izjavio da su mu američki agenti rekli da je to bio avion direktora CIA. Kada je došao u Sarajevo, naloženo mu je, kako tvrdi, da se ubaci među vjernike i službenike džamije Kralj Fahd i zatraži da mu se pomogne da ode ratovati u Irak. Kada je uspostavio željeni kontakt i kada se odlazak u Irak činio sasvim izvjesnim, Abdurahman Khadr je odlučio prekinuti suradnju s Amerikancima i zatražiti da ga se vrati u Kanadu, čiji je bio državljanin. BiH je napustio 30. novembra, a o svojim iskustvima i vezama svoje obitelji s Al-Kai’dom opširno je govorio u martu 2004., u dokumentarnom programu kanadske televizije CBC. CIA nikada nije potvrdila, niti demantirala njegove tvrdnje. Za više o ovome, vidi: CBC: The Khadrs, 4.3.2004. "EU official debriefs Khadr about CIA flight: MP probing agency renditions trips, including ex-detainee’s travel in Europe", Globe and Mail, 4.12.2006. 

[115] Michael Dobbs, "Saudis Funded Weapons For Bosnia, Official Says: $300 Million Program Had U.S. 'Stealth Cooperation'," Washington Post, 2.2.1996.

[116] Na neke efekte saudijske pomoći Bosni i Hercegovini nedavno je u autorskom tekstu upozorio akademik Rešid Hafizović: "Jadno je dobročinstvo koje se stalno na nos nabija, kazao bi jedan kur’anski stavak, a nama se baš to stalno dešava da nam gospoda iz Saudijske Arabije, ili njihovi emisari, na tome skoro svaki dan prigovaraju. Štaviše, oni bi nas sada, zauzvrat, htjeli potpuno kulturno, religijski, civilizacijski i mentalno promijeniti i učiniti sebi sličnima. To bi trebala biti naša cijena za njihovu pomoć koja je stizala u ratu. Iskreno govoreći, prema zvaničnoj statistici, većina europskih zemalja, koje slučajno nisu muslimanske…, pojedinačno su više pomogle Bosni tokom agresije nego li Saudijska Arabija, pa se niti jedna od njih time ne hvasta niti od nas traži ikakve nadoknade. Bosnu su također izobilno pomagale još mnoge druge prijateljske muslimanske zemlje, ali niti jedna od njih svoju pomoć nije uvjetovala bilo čime. Stoga bi već jednom trebalo prestati pričati o toj basnoslovnoj saudijskoj pomoći Bosni jer nas ta priča već lagano ubija." Rešid Hafizović, "Oni dolaze po našu djecu", Oslobođenje, 25.11.2006. Koliko je za neke krugove u BiH financijska pomoć iz Saudijske Arabije i dalje važna svjedoči upozorenje poglavara Islamske zajednice reisu-l-uleme Mustafe Cerića, nakon  tvrdnji profesora Hafizovića, kako "ne treba sjeći granu na kojoj se sjedi".

[117] Mnoge međunarodne nevladine organizacije Saudijsku Arabiju navode kao zemlju gdje se sistematski krše ljudska i građanska prava, ograničavaju slobode vjere, štampe, govora, političkog udruživanja i pristupa internetu, te progone pisci i aktivisti za zaštitu ljudskih prava. Kao posebno težak položaj se ističe položaj žena. Za potpuniji uvid u ove navode pogledaj izvještaje o Saudijskoj Arabiji na internetskim adresama:  http://www.freedomhouse.org; http://www.amnesty.org; http://hrw.org;  http://www.rsf.org/.

[118] Za detaljniji opis odnosa Amerike i Saudijske Arabije, vidi: Mark Danner "Taking Stock Of the Forever War," New York Times Magazine, 11.9.2005, 46-49. Od saudijskih petro-dolara već desetljećima profitiraju zapadne, uglavnom američke i britanske korporacije, osobito one koje se bave proizvodnjom naoružanja. Tako su sredinom ljeta 2006. Saudijska Arabija i Velika Britanija postigle sporazum o 10 milijardi funti vrijednom ugovoru koji će omogućiti Saudijcima da zamijene postojeću  flotu borbenih aviona tipa Tornado s nova 72  Eurofightera. Održavanje i opremanje aviona, te uvježbavanje pilota u idućih bi 25 godina mogli udvostručiti ugovorom predviđen iznos. Do sada najveći britanski izvozni ugovor uopće bio je onaj iz Al-Yammaha, potpisan također sa Saudijskom Arabijom 1986, u vrijeme premijerke Margaret Thatcher, koji je Britaniji donio 40 milijardi dolara. Ugovor je bio poznat i pod nazivom "nafta za oružje." Za više o ovome, vidi: James Boxell, "Saudis in £10bn deal to buy UK fighter jets." Financial Times, 18.8. 006; Gerlad L. Posner, Secrets of the Kingdom: The Inside Story of the Saudi-U.S. Connection, New York:  Random House, 2006.

[119] Za najbolji uvid u ovaj proces, vidi: Fawaz A. Gerges, The Far Enemy: Why Jihad Went Global, Cambridge, MA: Cambridge University Press, 2005. "Selefisti se više ne zadovoljavaju vođenjem globalnog džihada i pokušajima zbacivanja režima u drugim muslimanskim zemljama poput Egipta i Alžira, nego otvaraju unutrašnji front u Saudijskoj Arabiji protiv režima kojega također smatraju korumpiranim, neautentičnim i licemjernim. Vehabijska ideologija koja je imala za cilj pridobiti naklonost muslimana širom svijeta prema Saudijskoj Arabiji, izokrenula se u ideologiju koja je ne samo protiv Saudijske Arabije nego protiv svega i protiv sviju," tvrdi Evan F. Kohlmann.